piše: Žarko Delač
Dolazak na političku funkciju nosi u sebi vrlo veliki rizik i opasnost koja vreba između ostalog i od suprotnih političkih opcija, suprostavljenih interesnih grupa i lobija ili nezadovoljnika bilo koje vrste. Povod takvom zaključku su brojne afere vezane uz ministre za koje sigurno ne bi znali da nisu zasjeli u vladine fotelje.
Eklatantan je primjer bivšeg načelnika općine koji je postao predmet istrage nakon što je postao ministar.
Ne ulazeći u istinitost i objektivnost objavljenih navoda i njihovih postupaka činjenica je kako velika većina općinskih načelnika i gradonačelnika radi po istom principu. Mislim pri tome u prvom redu na prenamjenu zemljišta koja možda nije u unutrašnjosti za sada toliko atraktivna kao na moru.
Stoga je pravo pitanje zbog čega se kriminal razlikuje od slučaja do slučaja, pojedinci otimaju u tišini i zavjetrini, a u istrage se ide bezvoljno i to pojedinačno ili točkasto, a ne globalno? Isto tako brojni su poduzetnici, obrtnici ili građani stekli na sumnjiv način daleko vrijedniju imovinu od recimo prozvanih ministara ali njih nitko ne dira. Iako je modus operandi isti ili sličan on ne poznaje stranačke ili ideološke podjele ali kriminal biti trebao uvijek biti kriminal.
Zbog toga bi bilo pošteno istražiti sve novopečene bogataše i nekretninske tajkune kako bi dobili pravu sliku o razmjerima korupcije, kriminala, nemoralnih radnji i kaznenih djela u našoj domovini.
Pri tome svaka otimačina i protuzakonito stečena imovina njihovim novopečenim vlasnicima treba biti oduzeta. Na taj način bi se jedino primjereno kaznili za sva nedjela i bili poučan primjer drugima jer ipak najteže je nešto imati pa izgubiti.
Nažalost najčešća je naša praksa da se nakon par mjeseci boravka zatvoru na račun državnog proračuna ili guljenja krumpira, kriminalci vrate u društveni život te nadalje nesmetano koriste svoje bogatstvo. S druge strane, najviši politički dužnosnici daju ostavke ali i nadalje ostaju saborski zastupnici i to im je jedina kazna jer ipak moraju dolaziti u sabornicu kako bi dirigirano dizali ruke.
Paradoksalno je pri tome da se zbog lažnih ili ipak istiinitih afera odlazi s funkcija, a pri tome institucije ne rade svoj posao kako bi pojedinci službeno opravdali svoja djela ili pak nedjela. Ne očekujući kako je istinu moguće dokazati u nekoliko dana ili tjedana, brine što u mnogim dosadašnjim slučajevima nisu bile za to dovoljne godine ili čak desetljeća.
Za očekivati je ipak, kako se neće ukorijeniti pravilo da se mora postati ministar kako bi se kriminal pojedinaca barem otkrio jer time stvaramo dodatno lošu sliku o našoj političkoj kulturi i demokratskim procesima.