DOBRO JUTRO, ZAGREBE - Hrvatski Glas Berlin

DOBRO JUTRO, ZAGREBE

tekst: Zdenka Gleißberg

Ako se može reći “dobro jutro”!? Kud  Covid 19, sad još i potres u Ljepoj našoj.  Jučer ujutro (nedjelja, op.u.) pijem jutarnju kavicu, čitam najnovije vijesti o broju oboljelih kod nas i u svijetu, brinem o djeci i unučadi u Berlinu, kad najednom nešto grmi, tutnji ali odozdola. Čudno me nešto spopalo i prije nego sam shvatila što se dogada, počne se sve tresti.

Jasno, potres! Dignem se brzo i stanem u vratni okvir i lupam koliko mogu rukama da probudim supruga koji gore na katu možda još spava, mislim si u sebi, ali morao je i on osjetiti sve to. Nakon  10-15 sekundi sve se smirilo, uzimam mobilni i tašku i idem na hodnik, moj suprug sav uzbuđen dotrči dolje s hlačama u rukama.

Obukli jakne i cipele i brzo van, kad tamo već neki susjedi vani, drugi na balkonu, bože sačuvaj, i gledaju.

Sakupila se cijela ulica vani ali svatko u svojem dvorištu, dovikujemo “dobro jutro” i mašemo jedni drugima.  Nakon nekih pola sata spremamo se ući u kuću  i bolje obući,  vani zahladilo, najavljeno veliko zahlađenje a možda i snijeg. Kad ono, prije neg smo uspjeli ući u  kuću, opet se ljuljamo na kratko ali bez one glasne tutnjave. Ostali smo vani jos dugo čekajući u strahu da se slučajno ne ponovi onako jak potres. Na sreću nema više i ulazimo u kuću nešto zagristi.

Prolazi mi kroz glavu: bože, kako oni ljudi u neboderima se sada sigurno i dalje vani smrzavaju i ne usude se ući u stan. A nema šanse ni ući u kafić jer su svi zatvoreni, a ne smiju se ljudi  ni okupljati.

Mislim u sebi pa što je ovo, Korona virus, potres pa još i zahlađenje na minus preko noći, a i preko dana neugodne temperature, dva dana prije smo imali 21°

Palimo TV da čujemo vijesti ali ni jedan program ništa ne javlja, čudim se, zar oni ne znaju da smo imali jutros potres.  Kasnije, nađem jedan program koji emitira svakih sat vijesti. Tek poslije 10 sati stižu prve slike i reportaže sa središta grada. Sa mnogih zgrada popadale fasade, djelovi zida i betonskih ploča po parkiranim autima. Zagrebačkoj katedrali otpao gornji dio jednog tornja, u nekim crkvama velike štete u unutrašnjosti.

U poslijepodnevnim satima u centru grada hoda kolona stručnjaka i Premijer te Predsjednik Republike Hrvatske i neki ministri i obećavaju da će se brinuti o svemu i sve ostalo sto smo navikli slušati kad političari izađu da izvide štetu, mnoga obećanja i brigu za sve i svakoga.

Danas, drugi dan nakon tragedije, čitam da su baš oni kvartovi grada u epicentru  ostavljeni sami sebi na milost i nemilost. Tamo se nitko ne pojavljuje, nitko od političara, niti mediji. Bezbroj kuća je ostalo bez krovova a one najstarije su se srušile, popucale, ljudi se ne usuđuju ući ni u unutra. Ljudi šalju preko socijalnih medija poruke i  traže pomoć.

Eto, opet nam se dalo do znanja da politička elita i mediji većim djelom vode brigu više o crkvama i ostalim društvenim dobrima kao i o samoj jezgri grada a manje o onima koji su u biti uvijek negdje na rubu kad je u pitanju pomoć, za njih kao da nedostaje društvene odgovornosti.

Maloprije čitam “vatra na Hvaru, na Mljetu”, sve gori. Sad mi je stvarno dosta! Hvata me tuga i bol kad sve to promatram, čitam, čujem,  vidim. Nadam se da nam  sutrašnji dan donosi nešto boljega, nešto što će nam dati priliku da dignemo glave i potapšemo po ramenu svog bližnjega uz lijepe riječi i želje za bolje sutra.

Ljep pozdrav iz zapadnog dijela Zagrebačke županije!

 

Related Post

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.