SAMO NEK LJUBAV OSTANE - Hrvatski Glas Berlin

SAMO NEK LJUBAV OSTANE

22.3.2020.: Potres u Zagrebu

piše: Tena Pavlina Mužević

Zagreb/ Sve je počelo s tutnjavom. Zatim su komadići ljubičaste prašine počeli padati po nama poput snijega. Čula sam buku i osjećala tišinu. Držala sam djecu i samo čekala da prođe. Sekunde su trajale stoljećima i ništa osim čekanja mi se nije vrtjelo pred očima.

I to će proći, šaptali su duhovi prošlosti.

I zbilja, stalo je.

Skočili smo svi s upitnicima nad glavama, hvatali mobitel u ruke kao prozor u svijet ispunjen virusima. Djeca su spavala.

Da li je to to. Počela sam pakirati robu za svaki slučaj kada su usta zemlje ispustila još jedan krik. Zemlja je vibrirala u boli, mi smo se držali u strahu.

Ljudi su izlazili s maskama na licima, s instinktima da se grupiraju i uputama da se odaljuju. Kad smo izašli, snijeg je lepršao kao specijalni efekt trećerazrednoga filma.

Vjetar je brijao našu blijedu kozu.

Vjetar je raznosio ono što je potres rastresao: bahatost u uzimanju svega zdravo za gotovo. Rijeke ljudi su hodale po nasipu i šutjeli, a u sebi šaptali, da su mi barem jučerašnje briga.

Pričali smo o odlasku iz grada, pričali smo o auto, pričali smo o budućnosti, pričali smo o vrijednostima. Nešto sto smo svi u toplini doma tako rijetko doticali.

Tražili smo auto.

Našli smo ljude.

U toplini tuđeg limenog ljubimca osjetili smo olakšanje. Parkirani na čistinu s drugim autima, njihovim promrzlim vlasnicima s kavom u rukama i povezom na ustima, s mačkama u naručju i zbunjenošću u očima.

Unutra je bilo toplo, unutra je bio radio, unutra je bilo suho, unutra je bilo sigurno, unutra je bio raj.

I dok su se djeca igrala na zadnjem sjedalu, dok je beba držala moj palac u svojoj ruci, sjetila sam se prve noći u podrumu.

Sjetila sma se kako nas je mama poljubila pred spavanje i stavila u naše nove krevete od platnenih kamp stolica, i ušuškala u prabakinu perinu. Mirisalo je na vlagu i na raspadnuto drva. Mirisalao je na prašinu i na hrđavi alat. U daljeni se čuva tutnjava i pucnjavsa. A njene oči su bile plave i blage i pune ljubavi dok nas je uspavljivala. I onda je stavila na sebe redenik pun metaka i cijelu noć vježbala brzinu stavljanja metaka u pušku, vagajući koga će ubiti. Teror koji je ona osjećala, nadam se da neću nikada osjetiti. Nije čudo da joj je srca puklo. Jer to je bio tek početak.

Pišljivi prolog.

Iz misli me prenuo poziv brata. Iz misli me prenula sadašnjost.

I to će proći.

I to će proći.

Šaputala su sjećanja.

Samo nek ljubav ostane.

Related Post

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.