DIO RECENZIJE ZA ZBIRKU PRIČA “DUBINE”
Na jedan poseban, elegantan način i bez nekakvog vidljivog forsiranja, spisateljica je u rukopisu Dubine, iscrtala kompoziciju koju nam je, ako se možete prisjetiti (naravno oni koji su čitali), poklonio veliki Italo Calvino u onom svom veličanstvenom romanu Ako jedne zimske noći neki putnik (tal. Se una notte d’inverno un viaggiatore, 1979.).
U rukopisu Dubine Ivanka Jularić Ćulap podastrla nam jekroz sve te uvrštene pripovijetke pažljivo razradenu kompoziciju, u kojoj se priče rastvaraju jedna za drugom kao lotosovi cvjetovi u trenutku kad neka od fabularnih linija postane iznimno zanimljiva, prekine je druga, nova, još intrigantnija, a čitatelj ostane rastrzan izmedu žaljenja za prethodnom pričom i žudnje za raspletom sljedeće. Nenadmašno!
Miriše ko behar u proljeće. Svim tim njezinim likovima nekako vjerujemo: čitatelj suosjeća s njima iako oni ne traže naše suosječanje, i priče su samo toliko mračne, koliko treba da dodu do izražaja proplamsaji blještava duha. Rečenice su kratke, često istrzane na po jednu-dvije riječi. Monološke dionice su postojane ali ne i naporne. Jezik je jednostavan i linearan, ali ipak bogat slikama i živ.
Urednik izdavačke kuće “Das Wort” Ilija Matić
O AUTORICI:
Odrasla i osnovnu školu završila u Velikoj Kopanici (Brodsko-posavska županija)
Od 2019.god.živi u okolici Splita.
Bavi se slikanjem i pisanjem proze i poezije. Pisanjem se bavi od 2013g.i objavila je stotinjak radova u zajedničkim zbirkama i nekoliko priča u Hrvatski glas Berlin, a 2021g.izdala i zbirku priča “Dubine” Dobitnica je četiri pohvalnice i dva priznanja za prozu, od strane Hrvatskog sabora kulture.
Slikanjem se intenzivnije bavi od 2019. g. i imala je dvije samostalne izložbe i nekoliko skupnih.
Članica je Umjetničke likovno-književne unije “Vlaho Bukovac” iz Splita, “Kulture snova” iz Zagreba i Poljičke likovne udruge KRUG iz Dugog Rata
DIO POPRILIČNO DUGE, ISTINITE PRIČE “JA SAM LUD”:
Ponovo je među poznatim licima.
On je u grupi gdje su neki za koje se uopće ne bi pomislilo da im je mjesto tu.
Među njima je Višnja, Jan.. Robi, koji ih nasmijava.
Robiju se činilo jako smiješnim trčati prugom prema vlaku dok vozi pa su ga policajci pokupili i smjestili tu.
Doktori sve znaju. Znaju kad je netko bolestan i znaju i kad je izliječen. Tako su i izliječenog Robija pustili, a on se odmah dočepao auta i punom brzinom zabio u drvo. I više ne trči prugom prema vlakovima.
Vanju su ovaj put ostavili duže. Valjda im je postalo jasno da mu više ne smiju vjerovati da ne pomišlja na suicid. Bio im je gost tri mjeseca. A svakog gosta je tri dana dosta, a gdje još tri mjeseca.
Sve to košta. I injekcije B 12 – i sve sa H :Helex, Xanax,higijena, hrana…
Hrana? Lijepo se bio navikao bez hrane, a sad im i time stvara trošak.
Po izlasku iz ludnice, opet se ima gdje vratiti,jer sestra je doznala za stan koji je pokušao iznajmiti i od vlasnika dobila natrag mobitel i akontaciju s kojom je uplatila režije. Ima nešto i novca, jer mu je na račun sjedao novac s bolovanja.Mogao bi početi novi život ali njemu je život važan koliko i lanjski snijeg. A novi snijeg samo što nije pao.
Kasna je jesen. Svi sveti.
I Dan mrtvih.
Idealno vrijeme za umiranje. Ništa se nije promijenilo. I dalje žudi samo za smrću jer se osjeća kao biološki otpad.
Sad pogotovo, jer je otkrio i da je postao impotentan.
“Novom životu” nazdravlja s bocom izbjeljivača (varikine), i ponovo je u ludnici.
Netko je po nečemu bogat a on postaje bogat po broju ljubavnika, pokušaja samoubojstava i dijagnoza. Utvrđuju mu nekoliko dijagnoza sa onim brojevima znanim u psihijatriji – F-39,F-44,F-139,F-60…
I opet ga puštaju nakon tri tjedna, jer ma koju god dijagnozu imao, ma što činio, on nikada nije nasilan niti pokušava nauditi drugima, a tada, valjda je i Bogu dosadilo da se netko poigrava s njim…
Početkom drugog mjeseca, Vanja opet ustraje u svom naumu.
Bez igdje ičeg, u trenerci i patikama odlazi u planinu u napuštenu kolibu,odlučan da ne poklekne.
U hladnoj kolibi je danima. Ne jede ,ne pije,ne kreće se, niti što osjeća.
Već polakom krajičkom uma počinje vjerovati da je smrt na vratima.
Napokon! Napokon će ga netko s radošću prigrliti i nema više bola. Baš nikakvog bola.
A onda će se u novom životu probuditi i bit’će pas. Pas kojeg će ljudi voljeti i on će voljeti njih. I bit će im odan. I čuvati ih. Bit će pudlica. Njegovana, ošišana i spavat će pod nogama možda neke gazdarice.
Skoro mu se učinilo da je i postao pas i da bi veselim lavežom mogao pozdraviti novi život, ali…
Umjesto laveža, iz grla mu se oteo urlik od boli. Otvorio je oči koje od bola samo što nisu ispale iz duplji. Pogledao je na mjesto gdje je osjetio bol. Nije vidio ništa od nogavica trenerke. Zadigao ih je i urliknuo još jače. Noge su bile crne.
Tad je primjetio otvaranje vrata i uočio siluetu žene u skafanderu sa skijama u ruci i začuo njen glas :-Haaaloooo! Treba li vam pomoć?
I više ništa nije znao.
Probudio se okružen bjelinom oko sebe i naivno zaključio:-Napokon je gotovo. Napokon sam umro. Nikakvog bola nije bilo ni mirisa ni glasova. Samo tiha glazba kao da dopire iz velike daljine ili dubokih hodnika samostana praćena nerazumljivim vokalima, a tada je razgovijetno čuo muški glas :-Gospodine Karač, jeste li budni? Znate li gdje ste?
Vanja je malo otvorio suha usta i nerazgovijetno nešto promumljao.
-Gospodine Karač,sve će biti dobro. Operacija je uspjela.
Na trenutak se upitao :-Kakva operacija?
Tad mu se pred očima pojaviše slike…
Prisjećao se da je kao kroz maglu vidio ljude u narandžastim i bijelim odijelima, čuo povike, brujanje helikoptera,trčanje hodnicima. Zaspivao je i budio se i jedno jutro mu je prišao tim liječnika, a jedan od njih mu je rekao :-Gospodine Karač, vaše stanje je jako ozbiljno. Učinili smo sve što smo mogli. Vi imate tešku gangrenu i nažalost, noge vam moramo amputirat