Iz naše arhive (objavljeno 27.07.2010)
piše: Sonja Breljak
Umjesto uvoda:
“Dok čitam Sonjinu Nedovršenu priču pred očima mi lik starice iz Foče o kojoj sam pisao 1992. godine. Sjedila je na pragu kontejnera u jednom kontejnerskom naselju u Düsseldorfu . Nije bila svjesna što se s njom događa. Prestavih se i upitah ju želi li razgovarati sa mnom. Pogledala me tako praznim pogledom kakvog ne vidjeh dotada i koji mi… dok čitam Sonjinu priču… ponovo pred očima.
– Uđi sinko... reče i pomaknu se malo u stranu. Uđoh u kontejner, a starica mi se ubrzo priključi. Muški dio obitelji… muž i tri sina nestali su… nikakva glasa o njima. Upitah je za paralele između Drugog svjetskog rata i ovoga… koji za Europu i nije rat.
Iz praznog pogleda ote se uzdah. Pogleda me i učini mi se kao da je svjesna moga prisustva. Opet uzdah: – Moj sinko… onaj je bio dernek… teferić. Ovo što nas je sad spopalo... Glas nestade ponovo u praznom pogledu.
Ne sjećam se više detalja iz reportaže koju napravih tada. Znam samo da je potpis ispod slike starice s praznim pogledom glasio: Gdje je više ta Europa… taj svijet?!” (Emil Cipar)…
Berlin/Od preko osam stotina pjesama sastoji se repertoar njemačkog tamburaškog orkestra naziva Tambouraschen Chor Wellebit 1902. I brojne od njih hrvatskog su porijekla, uz to još i pravi rariteti poput i samih notnih bilježnica od kojih neke sežu i u godinu osnutka, dakle, daleku 1902. kada je samozatajni Hrvat Franjo Krznar, o kojemu se zna vrlo malo, nabavio prve instrumente i note, osnovao orkestar i nazvao ga po domaće –Velebit.… 
