Jednom davno, prošlo je tome možda i trideset godina,
moj je otac u Robnoj kući, koja više i ne postoji, kupio
zidni sat s malenom ptičicom koja bi izlazila svaki puni
sat i kukanjem javljala gradu i svijetu o vremenu koje
neumitno prolazi.…
Slušala sam harfu u noći –
svirali su mjesečevi prsti,
i nije mi bilo lako ne zaljubiti se
u vrijeme što prolazi kradom
nevidljivo noseći sve moje trenutke
složene na slikarevoj paleti…
Danas mi se piva ona pisma stara
Pitaš: kako sam,
Jednom davno, prošlo je tome možda i trideset godina,
Kako je dobra naša majčica Zemlja.
Slušala sam harfu u noći –
Gle, otvorena su vrata nova.
Oj, more, bistrino uma
Letimo,
Jutros sam ti na rubu planine,