Igor Divković
Nebom mile
bijele vile.
Nebom vuku
mrki dusi.
Nebo cijelo
crno – bijelo,
takvo mu i
odijelo.
Kozmos drami
svojoj tami,
Kronos drami
kuma slami.
Uvijek sami,
uvijek hladni,
uvijek jadni,
svega gladni.
Kronos tupi
vakat glupi.
Kozmos tupi
rupu u rupi.
Od svemira
nikad sklada.
Od beskraja
većeg jada.
Nebom mile
vedre vile.
Nebom vuku
tmusi dusi.
Vile bijele
k’o cirusi.
Dusi, crni
kumulusi.