Pjesma kao priča…
stihovi i foto: Marija Lučić
O baš me veseli
da smo se sreli,
kad ti cvijeće nosiš
Gospi na Vrata.
Mirisno cvijeće što iz tegle
proviruje, bojama ozareno
prolaznike nadvisuje,
ljepotom ih poji.
U čežnji da ugodi Gospi,
ljubav ove duše bijaše
puna žara i radosti.
U njenom oku i duši
sve latice cvijetaše
i opojno mirisaše.
Al kad duh ne prati tijelo
i ono se opet zakonima
svojim vrati, nemoćno je
često, pričekat ga želim.
Susret mi svaki s tobom
radost, novu snagu daje
i dobro raspoloženje
iznova traje.
Iz istog pak smjera tada,
kao da je znala,
druga prijateljica naiđe
i kao da je pričekah,
ona me pozva na piće.
U aureoli od ljubavi
bijaše sva ona,
jer smo se sreli
na Vratima kod Gospe,
s cvijećem u tegli…
Napokon kad smo kavu
naručiti htjeli, osmjehnu
se na nas ljubazna dama
i nešto nam stidljivo
na engleskom veli.
Lijevo i desno, posvud
bijahu susjedi stari,
samo jedna među nama
bijaše tibetanka žena.
Ona još hrvatski ne zna,
ali nas služi, u kafiću radi.
I kao da je sa slike sišla
ona mila Gospa kod Vrata,
bijaše ugodna i draga,
mlada Tibetanka.
A mi dvije u susretu
jednom te istom,
malo dalje od Pilosa kapije,
svemu se tome čuđasmo
i sve nam bijaše normales.
Naša prijateljica pak,
što donese cvijeće
Gospi na Vrata,
produži dalje
na molitvu
kod sv Franje.
