piše: Ljerka Varga
Riječi sakupljam, ko korijenje kišu
Dok vrijeme k’o da stoji, a oblaci dišu,
tišinama večeri i magle se vuku
Samo korak šušti, poznaješ po zvuku.
Možda mi misli grade slike riječi,
Pa trebaju vrijeme, do papira prijeći
već košare pune, svih dobara stoje,
A srce kuca snagom i pjesmu poje.…
Što povezuje vječnost i ovaj čas?
Ne zatvaraj mi punistre ni škure
Naš su Božić i zvono i pjesma.
Bio jednom dječak po imenu Vinko. Još nije išao u školu, Ali imao je uvijek puno pitanja. Svakome tko se kraj njega našao, postavljao je i takva pitanja, na koja mu često nisu znali odgovoriti.
Sreća su krilati trenuci
U tijelu zdravlja,