Dok padam
Iz ptičje perspektive promatram svijet
I čini mi se
Bez mene bit će manje lijep
Nedostajanje novo mnogima će donijeti bol
Koje će s vremenom možda proći…
Meni ne leži Džubran. Ni Hafiz niti Rumi.
I vrlo rijetko listam njihove zlatne libre.
Ja ih s naporom primam. Nekako, plošni su mi.
Nisam dobro ugođen za istočnjačke vibre.
Svako vrijeme ima svoje maske: prozirne, guste, debele, tanke.
Pejzaži nose maske od zemlje, vjetra, stabala, vode, plamena i kamena.
Nebo se krije iza maske od sivih i bijelih oblaka,
munja i gromova.…
Dok padam
Dubrovnik grad,
Meni ne leži Džubran. Ni Hafiz niti Rumi.
Svemirom
I u provinciji ljudi govore
O baš me veseli
ptice lete natraške
zoveš me Otoče
Svako vrijeme ima svoje maske: prozirne, guste, debele, tanke.