Ponekada osjećam da nisam s ove planete
Međuprostor između neba i zemlje
zarobio me , ne da mi mira
Izbačena (bez sjećanja) iz Svemira
čudnim putanjama plutam i skitam
.…
Nikad više neću sresti čeljade
Nagnuto nad okno seoskog bunara,
Pralje umorne na česmi
Što podukuju tužbalice,
Procvali masliđen u pitaru
Na tvom prozoru.…
Ovdje sam u prolazu, sakupljam spoznaje i njima
Punim vreće. Već ih je previše punih, a prazne čekaju sadržaj
Svijet je postao malen, a moj svijet vrvi u meni i pjeva
Mekoći jutra što izranja iz mirnoće vječnosti
Znam voljeti sebe i druge, a prezirati svoje i tuđe mane…
Kad se jutro iskrca iz lošeg sna
Čitav dan mi je nekako hladno,
Sve oko mene neprijateljski strano,
U oku dana ne vidim zraku sunca,
Samo zalutali trag nekadašnjeg sjaja.
U takva jutra ne volimo se Jutro i ja.…
I ljubi čovjek ženu. I žena svog čovjeka.
I dogodi se nešto što ni to dvoje ne zna.
I zahvati ih bolest od koje nema lijeka.
I ostane sve isto, tek promijeni se predznak.
Ode noć,
Ponekada osjećam da nisam s ove planete
Nikad više neću sresti čeljade
O, davna zvijezdo, ti majko majke moje,
Ovdje sam u prolazu, sakupljam spoznaje i njima
Možda ću te voljeti unatra
Kad se jutro iskrca iz lošeg sna
I ljubi čovjek ženu. I žena svog čovjeka.
Tu na stezi poleg pruge