Ivan Babić
Kraj je konac konca na kalemu želje
teško ga razmrsit ako se zapleo
sa drugim koncima sudbine-kudjelje
pa ne znaš je l’ konac il’ je započeo
.
Bje blago proljeće, tepih cvijeta žuta
gazih i upijah nektar prvog čina
kao psić koračah duž šumskoga puta
bezbrižno, ne sluteć da vreba gorčina
A sada kad toplog ljeta konac stiže
pune žuta lišća zašuštaše staze
sve dalje će biti što bilo je bliže
i nestat će puta što ga noge gaze
Osvijestit je teško, prihvatit još teže
al’ na koncu konca po mom neće biti
jesu li mi rane srasle il’ su svježe
i s kojim ću koncem kraj s krajem zašiti
Sudba mi skrojila kako joj se htjelo
uokolo srca trnje je se splelo