Sven Adam Ewin
Što sve čovjek ne stvara. Za čudom čudo.
I sve je novo. I to mi srce slama.
I kao muhe, u ovo vrijeme ludo,
Lete ljudi u vremenskim kapsulama.
.
Svima je njima do budućnosti stalo.
No ja sam stari čovjek. Staroga kova.
Ja bih u drugom pravcu! Da vidim malo,
Što ima u mom davnom djetinjstvu nova?
Stegnem skafander. Sjednem u svoje „tačke“.
Podesim vrijeme i izaberem cestu.
Polugu smjera gurnem „u naopačke“
(Već se radujem svojemu rodnom mjestu).
Evo me! (Bože, pa kad smo prije stigli!)
Selo! Na drumu – bijelih gusaka jato.
Pred mojom kućom staza od starih cigli.
Ja na njoj sjedim. I pravim top od blata.
– Je li, kako se zoveš? – pitam mališa.
(Čekam da kaže, da je Jozica Stevin.
To mi je ime.) No mali me ne šiša.
Onda promrmlja: – Ja sam Sven Adam Ewin.
Dajem mu knjigu „Kako se kalio čelik“.
A on mi kaže: – Ja ne znam još da čitam.
– Ma naučit ćeš. Bit ćeš veliki pjesnik.
– Šta je to pjesnik? – čujem gdje sebe pitam.
Hoće me suze, no ja plakati neću.
Gledam tu malu glavu. Kosa mu strši.
Baš kad mu htjedoh pružit ruku, za sreću,
On puče topom. I time priča svrši.
Stižem u stvarnost. I one slike bježe.
Jesenja noć je… I hladna kiša pada.
A mene stalno u grlu nešto steže:
HOĆE LI DJEČAK STIĆI, GDJE JA SAM SADA?