Živim u snu sve što imam, a nemam,
što ne želim ili ne mogu imati, sve što jesam,
a nisam ili nisam htjela, možda smjela biti,
sve što s buđenjem umire i ponovo se rađa
kad životom zakoračim u vrijeme koje raste izvan dojma
i donosi neopipljivu ljepotu snage duha i riječi.…
Moja kuća puna je mora.
Cijedi se s krova, u loncu vrije,
izbija iz poda, kroz prozore
ulijeva se pa se smije, smije…
Oduvijek sam znala
na krevetu nasred sobe,…
Na mjestu gdje Dunav poljubiše Vuka,
U zakutak tamni bačene
Živim u snu sve što imam, a nemam,
Zaskočiše ga
oj, boli
U veče’, u smiraj
Na putu do vječnosti
Moja kuća puna je mora.