Miljenka Koštra
Oborenih glava suncokreti stidljivo hvataju sunca niti.
Dok lišće šušteći leti s grana oblačim rukav više.
Gledam kako ljeto napušta ravnodušnost krajolika,
mašem mu, za njim vičem: Hvala, vrati se u babljem ljetu.
Po prirodi; biljke klijaju, cvjetaju, venu,
a čovjek se cijeli život uči živjeti uz svoje
sitne tjeskobe i lijepa sjećanja.
Tko bi se ljutio na ranu jesen
kad se osmjehuje nijansama zlatne
i kroz prostore slobode šapuće
nečujnim šapatom prostrane duše