11 CRTICE IZ ŽIVOTA

tekst: Marko Jareb

„Kao da me je malo strah“. Ovo je rekla jedna osoba koja je već odavno na drugom svijetu. Ta osoba je bila veliki vjernik. A rečeno je „ne bojte se, jer ja sam uvijek s vama“.

Čitajući duhovnu literaturu ljudski mozak to vjerojatno ne može dokučiti. Zato se i veliki vjernici deklariraju kako ih je ponekad strah.

„Dok sam bila mlada bilo me je strah ići samu u konobu po noći, a sada kada sam ostarila više me ničega nije strah“. To priča jedna baka, koja sada ima blizu devedeset godina. Čega sada tu baku može biti strah?…

više

tekst: Kitana Žižić
Jesen se ogrnula listopadnim ogrtačem i nemilosrdno otpuhnula ljeto. A tko joj išta može, kad dođe njeno vrijeme? To što mi, dokoni ljubitelji babljeg ljeta i prohladnog mora, još ne priznajemo poraz, neće omesti smjenu godišnjih doba.

Radujemo se kupanju do kasnih listopadskih dana, čak i ranih studenih, kad se more vraća u krilo domaćih zaljubljenika, koji ga poznaju u dušu, koji liječe frustracije i najosobnije tuge uranjanjem u njegovu modrinu. Najprije zakoračiš u …

više

piše: Vinko Pavić
Živjelo se tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  i više nego skromno. Teško, siromašno, ponegdje i bijedno. Svaki je dan bio borba s ledinom, s kamenom, s motikom, s praznim trbuhom. Borba sa životom, za život. Ljudi se dovijali na sve načine kako bi opstali i prehranili svoje obitelji.

Moj ćaća „nosa korpu“ po Sloveniji,  preprodavao stoku i duhan na pazarima.  „Narodna“ vlast osuđivala i na sve načine branila i sprječavala takve rabote. Proganjala i zatvarala ljude. I moga ćaću…

više

tekst: Kitana Žižić
U kamenoj kući u Hvaru, koja se sastoji od prizemlja, prvog kata i kasnije dograđenog drugog, živjeli su u manje-više skladnom suživotu. Na prvom je stanovao moj tata, koji je sve više preuzimao ulogu djeda, kojeg su unuke i unuci poštovali i voljeli. Otkad mu je umrla žena, zajednički život koji su izabrali između potajnih i sramežljivih pogleda i serenada opjevanih ispod prozora, a ponekad s barke u uvali Zorače, zamijenio je samotnim što se partnera tiče.…

više

tekst: Kitana Žižić

“Sve smo mogli mi”, da li su mogli?, “samo da si htio ti”, da li je htio?, “ biti nježan kao nekada.”

Kad se rodi taj trenutak kad ljubav počne umirati? Da li zapušu neki studeni vjetrovi, koji se uvuku pod kožu, zavlače i rastaču svaku stanicu, zalede put do srca voljene/voljenog ili širom otvore vrata nekoj novoj radosti?

E moja Iris! Sve o tebi i tvojoj “ostvarenoj ljubavi” znam, jer si mi …

više

tekst: Marko Jareb

Pročitah negdje u tiskovinama kako je jedan od načina borbe protiv odlaska mladih i školovanih ljudi iz RH, taj što se na javnoj televiziji u RH prikazuju serije iz europskih i prekooceanskih zapadnih zemalja, čije bi scene mogle odvratiti mlade ljude od odlaska s rodne grude. U navedene serije spadale bi: „Mračna strana Dublina“, „Nasljednici“, „Kraljevi leda“…

S druge pak strane TV serija hrvatske proizvodnje: „Odmori se , zaslužio si“, u kojoj jedan radi, a ostali iz obitelji žive na njegovoj …

više

tekst i foto: Marija Matijašević
Jutro je, na željezničkoj postaji Popovača, primjeti ga on, leži na jednom grmu i čeka vlak,  ili prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu, možda i dalje, ne zna se.

Pipne ga, ne miče se, ili vrlo malo. I ostavi ga. Na svom putu u Zagreb, samo razmišlja o njemu, leptiru. Hoće li ga čekati ili nestati?

Kada se vratio, u podne, bio je još tu. Tko zna koliko je ispratio…

više

tekst: Kitana Žižić
Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”?

Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i …

više

tekst: Slavica Jurčić
Toga dana je bilo pakleno vruće. Cestom koja vodi u njihovo selo vukla se mala skupina žena i djece. Policajac na prvom punktu gledao je tu tugu i pognuo još više ramena.

Svaki dan su prolazile grupice izbjeglica iz Bosne. Toga dana vihor rata mu je doveo nove ljude, ponudio im je vodu i sendviče. Među njima je prvi put tada vidio Ivanku, mršavu djevojku, guste crne kose, malo oštrijeg pogleda, ali i nečega što kod drugih žena nije vidio.…

više

tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.

Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?” Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti  kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.…

više