KAD KVALITET NIJE PRIORITET… ILI – JOŠ GORE

Što se sve događalo od objave rezultata Natječaja za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu i dodjeli Nagrade Zvonimir Golob.

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Kad je 07. veljače u poštu Hrvatskog glasa Berlin prispjela informacija o dodjeli Nagrade Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu  ljubavnu pjesmu, nisam dvojila o objavi iste. Informacija je imala glavu i rep što je mediju dostatno a Hrvatski glas Berlin ljubi poeziju i s njom se svakodnevno druži pa ni tu nije manjkalo interesa korektnoj objavi. Jedino, u objavi o dodjeli Nagrade pjesmi “Zauvijek sam”, autora Antona Kikaša u konkurenciji 178 autora iz više država, nedostajala je tek- nagrađena pjesma.

Pokazalo se, već po objavi kako to nedostajanje nisam uočila samo ja, nego su brojni koji su pročitali objavu Hrvatskog glasa Berlin, upravo imali isto pitanje: “A gdje je nagrađena pjesma, gdje se može pročitati?”

Sad je i mene još više povukla znatiželja pročitati i objaviti nagrađenu pjesmu jer bez nje je informacija o nagradi prilično manjkava, kao nedovršena. Ono, pišemo, nešto je nagrađeno ali ne znamo što. Pa, dan iza prve objave, pišem E-mail organizatoru natječaja, točnije Mladenu Pavkoviću, predsjedniku Udruge hrvatskih branitelja 91 koji je informaciju o dodjeli nagrade i poslao. Pjesma je u kratkom vremenu stigla u poštu Glasa a mi ju objavili 09. veljače.

Što na ovom mjestu mogu reći? Možda da, kao urednica glasila koje svaki dan već 12 godina objavljuje, između ostalog i poeziju i kroz čiju je poštu u tom vremenu stizalo na tisuće poetskih radova, imam, ako ne pjesničku nadarenost, a ono, uredničko oko za prilog, kao dugogodišnji recitator i ljubitelj poezije, istančan osjećaj za ritam, a na koncu i najvažnije, neutralan ali kritički stav i distancu, toliko da mogu reći: “Hvala – ide” ali i “Zahvaljujem Vam se, ne mogu objaviti“. Ili, da Hrvatski glas Berlin, stvoren mojim i rukama pokojnog Emila Cipara, toliko volim da, niti svoje ne objavim ako nisam zadovoljna.

Pjesmu “Zauvijek sam” Antona Kikaša, dobitnika nagrade Zvonimir Golob objavih jer je korektno znati, ne samo tko, već i za što je nagradu dobio. Dakle, pročitavši pjesmu, nisam uistinu mogla vjerovati da su ti stihovi “najljepša neobjavljena ljubavna pjesma” natječaja na koji je, po riječima organizatora, 178 sudionika poslalo i do tri pjesme.

Treba, istine radi, reći i da djelomice već od prije poznajem poeziju Antona Kikaša. Naime, 2012. godine je poslao više svojih pjesama u želji objaviti ih na Glasu. Sve su bile otprilike slične ovoj nagrađenoj, pa odgovorih kako iz pristojnosti i u želji pokazati dobru volju, mogu objaviti jednu pjesmu ali – samo tu jednu. Tako je i bilo. Evo, sad s objavom laureata nagrade Zvonimir Golob, kod nas se, nakon devet godina “provukla” još jedna Kikaševa pjesma. Treba reći i da Antona Kikaša osobno poznajem jer je u Berlinu bio prije koju godinu na prikazivanju filma o njemu, naslova “Nisam se bojao umrijeti”. Na Glasu je i izvješće o tome, točnije o akciji pokušaja dostave oružja Hrvatskoj  na početku rata, njegovu iseljeničkom radu i donatorskim akcijama, poduzetništvu, braniteljskoj nagradi… dosta o tome znam. Negdje pročitah a mislim da je o tome bilo riječi i za Kikaševa gostovanja u Berlinu, kako se Hrvatska nije, a trebala je, njegovim akcijama i naporima, odužila kakvim državnim  priznanjem i zahvalom… Moguće, mi olako zaboravljamo. Ali, zar to kompenzirati izborom i nagradom za najljepšu pjesmu u konkurenciji više stotina…?!

Nakon objave nagrađene pjesme na Glasu i širenja linka na njegovim fejs profilima, nizaju se komentari čitatelja, književnika, pjesnika. Svi redom u nevjerici da su stihovi koji kvalitetom ne dosežu niti razinu srednjoškolskog pisanja, ovjenčani Golobovom nagradom koju su prije, kako piše organizator natječaja, primila brojna ugledna imena, “poput Enes Kišević, Luko Paljetak, Duško Gruborović, Zlatko Tomičić, Božica Jelušić, Miro Gavran, Alka Vuica, Željko Krušlin-Kruška, Drago Štambuk, Maja Gjerek, Stanka Gjurić, Željko Krznarić, Lidija Bajuk i drugi.”

Nisam pjesnikinja, moje more je prozno, pa, kao što bih, da se radilo o kakvoj političkoj ili znanstvenoj temi, tražila mišljenje stručnjaka, tako i u ovoj temi pomno pregledah mišljanja i razmišljanja pjesnika, književnika, te zatražih njihovo stajalište i reagiranje na dodjelu nagrade i nagrađenu pjesmu. Neki nisu imali vremena, neki premalo optimizma da to donosi išta novo i bolje a neki opet u sumnji i strahu da ako negativno reagiraju, ne budu proglašeni ili označeni kao “loši Hrvati” jer, zaboga, nagradu dodjeljuje Udruga hrvatskih branitelja.

Anđelka Korčulanić, pjesnikinja iz Splita s kojom me veže dugogodišnja suradnja na Glasu pa i zajednički nastup na Sesvetskom maratonu, odmah je reagirala pitajući se o kriterijima koji su vodili prosudbeni sud i njegovu kompetentnost. Njen prilog naslova “Smrtni udarac poeziji”, možemo i sažeti njenim rečenicama: “Riječ je ovdje o poeziji, ali problem je zapravo puno dublji i to je ono što me boli. Zar sve u Hrvatskoj mora biti namješteno? Dokle ćemo biti podijeljeni na jednake i jednakije? Dokad će zaslužni za nešto imati povelju zaslužnih za sve čak i kad je to apsurd kao što je i proglašenje pjesme Antuna Kikaša najljepšom neobjavljenom ljubavnom pjesmom na ovogodišnjem natječaju Zvonimir Golob?!”

Na Anđelkin tekst objavljen 10. veljače, isti dan dolazi i reagiranje Mladena Pavkovića koje zbog uvredljivih i ponižavajućih riječi upućenih Anđelki Korčulanić, odbih objaviti i vratih autoru na “doradu”. Uljepšan formalno a uvredljiv još uvijek sadržajno, stigao je već istoga dana te je uz urednički uvod i naslovljen “Reagiranje na reagiranje“, objavljen na Glasu 11. veljače.

Gospođa Korčulanić se o ovom reagiranju očitovala  12. veljače (OVDJE), s jasnom porukom: “Poezija nije moneta za potkusuravanje ni u čemu pa ni u domoljublju i njeno korištenje u tu svrhu zločin je i prema domoljublju i prema poeziji.”

Tu je ova tema na Glasu stala a nastavila se Pismom Društvu hrvatskih književnika kojem je Anđelka Korčulanić priložila i sve linkove  kod nas obavljenih tekstova koji se tiču ove teme.

“Budući da je do sada Društvo hrvatskih književnika čija sam članica ustupalo prostor za dodjelu te nagrade, pitam se može li takvim činom Društvo časno stati iza imena članova za prosudbu, Milana Piškovića i Mladena Pavkovića (treći je Josip Palada, član DHK-a). Nikom ništa ne dugujem, svjesna sam da se izlažem, ali netko i to mora. Molim da se ovo moje obraćanje putem e-maila proslijedi članstvu, a ujedno očekujem i službeno očitovanje Društva hrvatskih književnika”, stoji u pismu Anđelke Korčulanić.

Odgovor DHK koji je potpisao tajnik Marko Gregur stigao je istog dana i u njemu, između ostalog stoji, kako “to nije tema kojom se trebaju i žele baviti”:

“Hvala vam na javljanju. Ne želeći ulaziti u kvalitetu povjerenstva, samog natječaja pa ni nagrađene pjesme, mogu Vam reći da Društvo više neće ustupati prostor tome i sličnim natječajima amaterskog karaktera, kako bi čuvalo dignitet knjige i književnosti.

Na tragu toga ni Vaš mail nećemo proslijediti članstvu jer mislimo da to nije tema kojom se trebamo i želimo baviti. Vi ste dakako slobodni sami ga proslijediti našem članstvu.

Što se pak tiče našeg člana u povjerenstvu, mogu reći samo da svaka osoba sama bira u čemu će sudjelovati te u tom smislu mislimo da svatko sam za sebe treba razmisliti iza čega stoji te da Društvo, osim u iznimnim situacijama, ne bi trebalo propitkivati sudjelovanje članova u određenim povjerenstvima jer bi se time postavljali u poziciju vrhovnog arbitra i čitavo vrijeme bavili presuđivanjem. Naime, nema natječaja na čije se rezultate netko ne žali i različito vrednuje odnosno sudi nagrađene radove.”

Dok sinoć čitam ove redove Anđelkina pisma na adresu DHK (a o tome im je pisao i pjesnik Zrinko Šimunić) i njihov odgovor kako “to nije tema kojom se trebaju i žele baviti”, u elektronsku poštu Glasa stižu poruke Mladena Pavkovića koje izazivaju još veće zaprepaštenje ali i pojašnjavaju što šta.

“…Mi pripadamo Ministarstvu hrvatskih branitelja, ali i Oružanim snagama države Hrvatske. Naši članovi su dali krv za hrvatsku Domovinu. Nama su prioritet istinski hrvatski domoljubi, a najmanje dezerteri i srbijanske sluge. Stoga, još jednom puno vam hvala što ste nam omogućili da se i kod vas javimo,  mada nemamo pojima tko ste i što ste dok se ne informiramo. A za navedenu gospođu nikada nismo čuli, sad smo tek vidjeli njezinu fotografiju. I to nam je dosta. Čuvajte zdravlje.. A mi –  idemo dalje. Do pobjede. Lp i ugodan vam vikend! UHBDR91.

Odgovaram: “…O kojim dezerterima i srbijanskim slugama pišete, nemam pojma, niti što, uz dužno poštovanje prema braniteljima, sve to o čemu govorite ima veze s natječajem,  ljubavnom poezijom i to kvalitetnom. Ako nikad niste čuli za mene, meni to ne smeta. I ako će te se detaljnije informirati o meni (ono, tko sam i što sam) ni to mi ne smeta. Ne ovisim ni o kome, ne živim od novinarstva već za novinarstvo. Mene kao izdavača i urednicu, kao novinara, mogu samo smetati loši tekstovi. Poput Vaše prve varijante Pisma. Ili, budimo iskreni, nagrađene pjesme, koja uz svo natezanje tamo i ovamo, ne može biti ni osrednja…  Ako je to bilo najbolje što ste dobili na natječaju (u što čisto sumnjam), onda niste nagradu trebali ove godine niti dodijeliti. “

Prepiska je završila ovim riječima Mladena Pavkovića: “… još vam jednom kažem da nama nisu prioritet literarni radovi. A kome ćemo mi dodijeliti pohvalu ili kritiku to je opet naše i subjektivno. Nu, nitko nam ne će “komandirati”, kao što ne će ni vama. Budite mirni.”

Kako sam nakon ovih iskustava sve osim mirna uvidjevši o kojim razinama razmišljanja se tu radi i gdje je 178 sudionika poslalo svojih više stotina pjesama  i tko godinama dodjeljuje, mjeri i razmjerava pjesnike i pjesme i dijeli nagrade označene Golobovim imenom, dođe mi teško zbog svih onih koji su u tom periodu slali svoje stihove u vjetar a i onih koje je nagradio (ovim i unizio) ovaj organizator kojemu “nisu prioritet literarni radovi”.