SVIJEĆA ZA VUKOVAR

Kolumna povodom
piše: Emil Cipar

Palim svoju svijeću za Vukovar u Vukovarskoj ulici u Slavonskom Brodu. Imam problem naći mjesto na rubniku ulice, jer tisuće je drugih lampiona na njemu …sa obje strane ulice. Dajem svoj doprinos da se vukovarska tragedija ne zaboravi.
Više stotina metara ove široke ulice osvijetljeno je večeras svjetlom lampiona. Građani, udruge, gradska i županijska uprava sudjeluju.

Lica ljudi zamišljena. Poneki zadubljeni u molitvu.
Velika je to tragedija u hrvatskoj povijesti …puno je asocijacija na taj dan …taj grad …na rat …na stradanje…
I ja sam zastao kod svog upaljenog lampiona sjećajući se Siniše Glavačevića, kojega odvedoše sa njegovog Radio Vukovara …prekinuše Glas savjesti …ugasiše svjetlo. Do zadnjeg trena je …vjerovao …nadao se …apelirao…
Ne smijemo te zaboraviti Siniša! Ni generacije poslije nas te ne smiju zaboraviti!
Šetam polako uz Klasije uzduž Vukovarske ulice. Puno je lampiona …puno je sjećanja …puno bolnih uspomena.
Pomislim da i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske gore večeras lampioni za Vukovar i Škabrnju.
Bio sam nedavno u Gradu heroju, razgovarao sa ljudima, koji si u njemu ponovo pokušavaju organizirati život. Često sam čuo od njih …nas se sjete samo kad je neka godišnjica …dođu …polože vijence …obećaju …i odu.
Obuzima me bijes na politiku. Ali …budi realan Emile! I ti se sjetiš Vukovara tek u razgovorima sa braniteljima …prilikom prerijetkih posjeta …18. studenog…
Istina je to! Moram si priznati da je tako i muči me savjest zbog toga. Ali …kako to izmjeniti …kako učiniti da svi budemo zadovoljni i spokojni. Trebalo bi naći neko pametno nacionalno rješenje.

U takvom razmišljanju sjetih se jednog događaja iz 1988.
Bio sam na godišnjem odmoru u Žaboriću kod Šibenika, gdje sam dolazio svake godine. I svake godine kanio posjetiti prijatelja Adama koji je živio u Bibinju. Nije to daleko, ali… te neda ti se, te vruće, te kiša pada, te obitelji se ne ide…
A nisam se s njim vidjeo četvrt stoljeća …od osnovne škole. Za vrijeme školovanja bili smo najbolji prijatelji. Poslije osnovne škole Adam nije mogao nastaviti školovanje, nego je morao raditi. Tako je dospio u Bibinje, gdje se i oženio, napravio kuću. Čuo sam od njegove braće i sestara da se raspituje o meni, dobio sam adresu, ali …ili je vruće, ili kiša pada…
Te godine odlučim čvrsto. I bilo taj dan sve kao i uvjek …bilo vruće i sparno …obitelji se ne ide …drugi puta ćemo!
Idem sam! Bio je državni praznik toga dana, krajem srpnja 1988. godine.
Ne znam točno gdje mu je kuća, ali to nebi smio biti problem …pitat ću.
U centru Bibinja gostiona …parkiram …ulazim.
U gostioni nikoga …velika vrućina toga dana pa ljudi nisu baš raspoloženi za druženje.
Nakon kraćeg vremena pojavi se u okviru vrata žena. Pitam ju za Adamovu kuću …i da smo prijatelji iz školskih dana …da se desetljećima nismo vidjeli i tako to…
-Ajme …pa vi ne znate!
-Šta ne znam gospođo?
-Pa Adam je jučer umra …danas je sarana!
Gledam gospođu zbunjeno. Jedan muški lik pojavi se u okviru.
-A umra je …umra! Eno ti parte na stupu …zar nisi vidija?
-Ma čovik nije odavde …doša prijetelju u posjet …nije doša na saranu …zar ne vidiš kako je obučen?
Bio sam stvarno neprikladno obučen …bermude …šarena košulja…
I bio sam do besvijesti zbunjen. Što sad učiniti? Zatražim čašu vode.
-A jadan ti …pa šta ćeš sad?
-Ne znam gospođo! Ovakav ne mogu na sahranu, a nemam ni cvijeća ni vijenca… Opet …odlučih danas čvrsto posjetiti prijatelja, pa ću to i učiniti …ali ne znam kako!
-Pa moga bi ti Ante posudit gaće i bilu košulju! A za cviće i vinac ne brini …toga i nako nema unas. Mi umisto cvića dajemo novac za grobje a onda se od toga vavik nešto napravi …baš sad pravimo novu ogradu. Ma znaš cviće i vinci inako odma uvenu i osuše se …a ovo ostane vavik.

Posjetih ipak prijatelja. Njegovoj braći i sestrama bilo posebno drago da sam došao, iako pod čudnim okolnostima …upoznah Adamovu obitelj …osta ugodno sjećanje na Anu i Antu …gostioničarski bračni par, koji me spasiše u nuždi…
Od mojeg skromnog novčanog doprinosa ugrađen je jedan kamenčić u ogradu groblja u Bibinju. Vjerojatno je i danas još tamo.
Vijenac ili cvijeće bi se drugi dan osušili i postali problem i potencijalna opasnost zbog požara.

Razmišljam …danas milijuni lampiona po Hrvatskoj gore za Vukovar. Milijuni lampiona su nekoliko milijuna kuna …Vukovaru potrebniji no ikad.
A sjećanje mora biti! Pitam se …postoji li možda neki drugi način da se sjećanje dostojanstveno održi, a da milijuni kuna potrošeni za lampione odu u obnovu života u Vukovaru.
Pitam sebe …pitam vas!