piše: Silvio Stilinović
Zapravo je teško reči kako je to krenulo, ali znam zbog čega je krenulo: zbog malo duže kave s mlijekom i mineralne. On je tu bio prvoga dana, prvoga sata, prve sekunde, prvoga jutra mojega samostalnoga i samotnoga studentskoga života. Onog kojemu se godinama poslije vraćamo kao ”…najljepšem dijelu ostatka moga života…”, a ja sam zapravo te sekunde prvoga jutra, u duši nosio svu tugu, depresiju i histeričnu nostalgiju staroga nostroma koji godinama nije nigdje plovio. Da je to najljepše jutro ”…najljepšega dijela ostatka mog života…” saznat ću tek desetak…
