piše: Silvio Stilinović
Zapravo je teško reči kako je to krenulo, ali znam zbog čega je krenulo: zbog malo duže kave s mlijekom i mineralne. On je tu bio prvoga dana, prvoga sata, prve sekunde, prvoga jutra mojega samostalnoga i samotnoga studentskoga života. Onog kojemu se godinama poslije vraćamo kao ”…najljepšem dijelu ostatka moga života…”, a ja sam zapravo te sekunde prvoga jutra, u duši nosio svu tugu, depresiju i histeričnu nostalgiju staroga nostroma koji godinama nije nigdje plovio. Da je to najljepše jutro ”…najljepšega dijela ostatka mog života…” saznat ću tek desetak godina kasnije.
Dakle, on je bio tu. Uslužio me kao vrstan konobar.
Diskretno i uz ohrabrujući smješak izgubio se mnoštvu.
Moj nenametljivi kava-frend! Nekako mi je sve krenulo nakon te kave, prvoga jutra ”…najljepšega dijela ostatka moga života…”. Krenulo je bolje, sigurnije, nostalgično dobro. I tako vrijeme moga bivstvovanja u velikome studentskome gradu teče. A on i ja svako jutro kroz dužu s mlijekom i mineralnu postadosmo prijatelji. A da zapravo u godini moga dolaska na kavu nismo izmijenili niti jednu drugu riječl doli: ”…Molim jednu dužu s mlijekom i mineralnu!”
I njegovo: –Izvoli! Nadam se da je dobra!
I gotovo da je besprijekorno svaki puta pogodio moje stanje…lagano, uz tihi: ”Izvoli!”, pun razumijevanja, kada mi je depresija pritiskala svaki dijelić moga tijela. Ohrabrujući ”Izvoli!”kada sam bio down. –bit će sve u redu …Izvoli!, kada sam ”pušio”ispite i ljubavi.
A ja sam mu uzvratio osjećajući nervozu, veselje, tugu u njegovim koracima približavanjima. Širokoj (kada je vesel), brzoj, bježećoj (kada je tužan) i tihoj, kroz zrak povučenoj (kada je životno umoran), gesti spuštanja šalice na stol.
Prošlo je ljeto, i zima, i proljeće, i jesen, pa opet. I opet. I opet. I opet…
I ja sam se vratio . On je bio tamo; moj kava-frend. Vidjevši me, u trenu je na licu pročitao muke, bojište života, rane na srcu, prohujalost dana, uočio je sjede i bore. Lagano se nasmiješio i uz puno simpatije, kao da se pita:
–Pa gdje si ti? Svijet je okrenuo sasvim novu i ne tako bijelu stranicu. Svako jutro ja ju polako okrenem, ispišem: a tebe nema!? No, sad si tu! Sada je dobro.
Ipak, samo je rekao: –Izvoli?
A ja mu odgovorih, shvativši da sam se vratio iznejverenome prijatelju:
–Kavu. Dužu s mlijekom i mineralnu! …poručivši mu u magali zbrkanih misli:
–Evo me! Čuda sam vidio u tome Svijetu. I krv. I suze. I radost. I beznađe. Na jednoj čudno maloj željezničkoj stanici, ostavio sam za sobom čudno velike zelene oči …i grudio pune mirisa proljetnoga predvečerja u brdima među krošnjama živčano mirisnih lipa. Drugdje, pak, dovezao sam majci sina. A ona ga nije vidjela i nikada neće. Gledao sam dvoje koji odlaze tužni i dvoje što niti ne slute da će se naći. Lebdjele su mi slike pomaknutoga spektra tamnine spačvanskih šuma i sretnost mi je zaigrala u oku vidjevši ravninu crne, obrađene zemlje. Ali sada sam tu!
Sve smo to mi govorili jedan drugome, a da nismo izgovorili niti riječi više od: –Izvoli?
-Kavu. Dužu s mlijekom. I mineralnu!
-Izvoli! Nadam se da je dobra!
Moj ispovijednik, sjećanje, psihijatar i kavaprijatelj!
(Posvećeno Hemingwayu i Dediću! Hvala Kumu!)