piše: Viktorija Banić
Dan oblačan, neproziran. Gust. Vrijeme za povratak. Čekam nestrpljivo da vozač uzme prtljagu. Stanica kao stanica, nije se puno toga promijenilo. Dapače, kao da je vrijeme stalo, stvarajući vakum misli i pokreta, sjećanja …
Do svijesti mi dopiru glasovi – vozač i putnica. Ista, jedina ispred mene, još uvijek raspravljaju. Djevojka se crveni, na rubu plača, moli, objašnjava. On neumoljiv. Konačno pohvatam konce razgovora. Njoj nedostaje par kuna ili pola eura, koliko li, da…