KOLIKO KOŠTA ČOVJEK

piše: Viktorija Banić
Dan oblačan, neproziran. Gust. Vrijeme za povratak. Čekam nestrpljivo da vozač uzme prtljagu. Stanica kao stanica, nije se puno toga promijenilo. Dapače, kao da je vrijeme stalo, stvarajući vakum misli i pokreta, sjećanja …

Do svijesti mi dopiru glasovi – vozač i putnica. Ista, jedina ispred mene, još uvijek raspravljaju. Djevojka se crveni, na rubu plača, moli, objašnjava. On neumoljiv. Konačno pohvatam konce razgovora. Njoj nedostaje par kuna ili pola eura, koliko li, da

plati prtljagu. On ne popušta. Ništa od putovanja, kaže. Prilazim i formalno pitam u čemu je problem? Govore u isti glas.

Saslušam neslušljivo, pružim pet kuna i upitam je li sad sve u redu i može li i moj kofer konačno preuzeti? Vozač nevoljko sprema prtljagu, djevojka mi objašnjava. Pridružuje joj se i majka. Zajedno putuju. Previdjele su ovaj trošak, a nemaju više novaca sa sobom. Odmahnem rukom i sjedam na svoje mjesto. Ona mi ponovo prilazi i obećava da će vratiti novce čim stignemo u Zagreb. Jako joj je neugodno, želi mi dati barem toliko koliko ima, pa mi gura kovanice u ruku. Stisnem joj šaku, kažem da je u redu, da ne treba. Eto, kažem, ako baš želi, neka isto tako pomogne nekad, nekome, na koga naiđe. U nekom sličnom problemu.

Ostatak putovanja su se smješkale, pogledavale me urotnički, a kad smo stigli, još jednom prije rastanka, marljivo se zahvalile.
Moram priznati da sam, kao debeli mačak u ukradenom vrhnju, uživala u minijaturnom djeliću vremena kad sam pristupila, ponudila rješenje, a ona me s nevjericom upijala pogledom. Čudno je koliko malo čovjeku treba da bude sretan … Ne ona, nego ja!
Ja sam ta, koja je bila sretna. Ja sam ta, koja se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ja sam ta, koja je upila mrvicu ljudske topline. Konačno, ja sam ta, koja je trebala reći hvala. Nevjerojatno dobar osjećaj!

Putovanje se nastavilo. Kroz prozor sam upijala slike, dijelove života u prolazu. Vrijeme se vuklo beskonačno, misli se uskovitlale. Moje se raspoloženje potpuno promijenilo.
Bože, pa taj čovjek nije htio primiti njene stvari zbog par kuna! Znam, sve ima svoju cijenu, ali čisto sumnjam da nije i puno više dobio, onako. Putnici kad plaćaju, uglavnom, odmahnu rukom na ostatak. Naš mentalitet. Osim toga, pa ne moli ga valjda baš svaki dan putnik kojem nedostaje par kuna?

S druge strane, ta djevojka ne može shvatiti da joj nepoznata osoba daje išta „tek tako“, da ne traži natrag? Pa to je samo par kuna, jedan kruh, litra mlijeka, najjeftinije dnevne novine koje pročitaš i baciš … Znam, nitko danas nema previše, ali ljudi, s druge strane ove vage je čovjek …
Zar smo stvarno postali toliko zatvoreni da ne samo što teško dajemo, nego teško i primamo?

Sjećam se, prije rata, trčala sam Velikim parkom. Kasnila sam na predavanje. Nogama još na stazi, a očima već na tramvaju koji će mi definitivno izmaknuti. Imala sam neku pomalo nespretnu ogrlicu od kuglica, kamenčića, i novčića, koja je letjela zajedno sa mnom, zapravo me jedva i doticala od brzine …

U jednom trenutku moj ritam je postao prenaporan, flaks je popustio i omogućio svim tim okruglim i nepravilnim oblicima da se poput brze šarene rijeke proliju po meni i preko asfalta krenu svaka svojim pravcem. Zastala sam u pola koraka. Pogled na šarenilo u odlasku po stazi, pogled na tramvaj, također na odlasku. Na sat se više niti ne isplati gledati …

Dok sam tako dvojila počeli su mi prilaziti prolaznici, odrasli ljudi, djeca, pa i prosjakinja koja je sjedila uvijek na istom mjestu zazivajući „sadaku“. Donosili su mi, u moje spojene dlanove, većinu odbjeglu sa pokidanog niza. Ja zaustavljena, začuđena, a oni pružaju, tješe me. Ona prosjakinja čak reče da je uhvatila jednog dječaka, povukla ga za uho jer je odnio dio i bježao, misleći da je nešto vrijedno, pa mi eto i to donosi …

Tramvaj je otišao i došao drugi. Zakasnila jesam. Predavanje je ionako bilo odgođeno, ispostavilo se kasnije, ali taj osjećaj, te kuglice u mojim dlanovima, pretočene iz puno drugih dlanova, pamtim i danas. ..

Zbog tog osjećaja, ja jednostavno odbijam vjerovati da živim u svijetu gdje ljudi neće pomoći ljudima. Ne želim razmišljati o tome da sam u nevolji sama. Ne o tome da mi ako padnem, nitko neće pomoći da ustanem, ako raspem, da pokupim …

Ljudski odnosi su svilena, ali čvrsta mreža uzročno-posljedičnih veza. Svaki put kad izađeš iz svoje rutine, pristupiš drugom čovjeku, pružiš mu ruku, toplina njegova pogleda upućena samo tebi, neminovno se mora odraziti na strukturu te iste mreže. Mora ju protresti od učmalosti i učiniti da još jednom bljesne prikrivenim sjajem.

Taj trenutak je vrijedan i davanja i primanja, susreta i rastanaka. Vrijedan čovjeka. Života.

Zato, dok god me bude, tražit ću uporno ono dragocjeno i sjajno ispod površine. Često je manje zapravo više, pa ću i ubuduće zahvaljivati na svakoj prilici da još mrvicu zagrebem, uvjerim se da smo ipak i dalje ljudi.

Na koncu.