OSVRT
piše: Ivek Milčec
Vjerujem da nema Hrvata koji u subotu, 11.rujna 2010. nije bio sretan što pripada tom malom, ponosnom europskom narodu.
Molim vas, a tko ne bi bio ponosan kad naša vaterpolo repka u sjajnoj finalnoj utakmici, pred 5000 gledatelja na plivalištu Mladosti u Zagrebu, sa 7:3 pobjedi odličnu talijansku nacionalnu vrstu i osvoji europsko zlato??!!
Osvajali smo olimpijska odličja, bili svjetski prvaci, ali europski ….nikada. Do sada!
Imali smo jaku, neugodnu skupinu (Crna Gora, Rumunjska, Španjolska,Italija i Turska) u kojoj nas je već na startu pobjedio europski prvak,odlična momčad Crne Gore. Nakon tog poraza uslijedile su pobjede, izravan ulazak u polufinale u kojem je trebalo pobjediti svjetskog prvaka, Srbiju.
U fantastičnoj utakmici s 10:9, naši dečki uspjeli su pobjediti velikog protivnika i plasirati se u finale gdje nas je ponovno (nakon utakmice u grupi i našoj pobjedi 8:5) čekala momčad Italije. Finalna utakmica bila je veličanstvena sportska rapsodija u kojoj su svirale samo hrvatske,vaterpolo violine pod dirigentskim štapićem maestra Ratka Rudića. Fantastičan uspjeh naših vaterpolista, izbornika i svih ostalih vaterpolo entuzijasta pokazatelj je kako treba raditi u vremenu opće besparice i siromaštva hrvatskih ljudi.
Čak se i u puno boljim ( financijski gledano) godinama nije previše novca odvajalo za tzv. “male” (ali, trofejne) sportove u koje se, na žalost, ubraja i vaterpolo. Organizatorima Europskog vaterpolo prvenstava stalno je visio financijski kamen oko vrata tj. da u ožujku o. g. nisu uskočili Vlada, grad Zagreb, Janaf i još neki sponzori, ostali bi bez prvenstva što bi bila nepopravljiva šteta za hrvatski vaterpolo, za naš sport u cjelini.
Bilo je kombinacija da se utakmice igraju u velebnoj Arena dvorani u koju je trebalo postaviti montažni bazen, ali zbog gore spomenutih financijskih problema ta dobra ideja ostala je samo želja pusta. Šteta, jer utakmice bi se igrale pod krovom (igrači i gledatelji ne bi se smrzavali kao na otvorenom plivalištu Mladosti) i bila bi puno bolja posjećenost i zarada od prodanih ulaznica.
Unatoč velikim problemima, organizatori su dobili sve pohvale za savršenu organizaciju i gostoprimstvo što nam svima skupa mora služiti na čast. Posebna priča su gledatelji koji su, u utakmicama naše repke, ispunili plivalište do posljednjeg mjesta i bučnim, ali korektnim navijanjem nosili naše dupine iz pobjede u pobjedu.
Nagrada za osvojeno zlato iznosi 160.000 eura koje će podijeliti trener, njegovi pomoćnici i igrači što je za tako veliki, sportski uspjeh premalo i preskromno ako bi vaterpoliste usporedili na primjer, s nogometašima koji (unatoč milijunskim ugovorima) mogu samo sanjati kolajne, pogotovo zlatnu!
Naravno, finalnoj utakmici nazočili su Predsjednik države i Sabora, Josipović i Bebić te premijerka Jadre koju je 5000 gledatelja nagradilo gromoglasnim-zviždukom. Vjerojatno je očekivala doček kao na Saboru HDZ-a mladeži u Ciboni gdje se mahalo zastavicama i skandiralo Jadranka, Jadranka,Jadre, Jadre!
Budući da mladež nije bila dobro uvježbana brzo se prestalo s namještenim skandiranjem pa su se čuli samo pojedinačni povici “mami nacionale”. Mladim HDZ- “lavovima” obećala je da ih neće napustiti (pritom misleći na odbjeglog mentora Sanadera) i da će biti vjerna čuvarica stranačke baštine.
Međutim, narod ju je na plivalištu Mladosti zvižducima brzo vratio u stvarnost koja nimalo nije ružičasta.
Dok Jadre i njezini ministri obećavaju i sve više zadužuju državu, raste broj nezadovoljnih koji im sigurno neće dati svoj glas na predstojećim izborima na kojima bi sadašnja, vladajuća garnitura mogla biti smjenjena kao jedna od najlošijih od uspostave slobodne Hrvatske.
Kao što sam već gore spomenuo, zlatni vaterpolisti dobit će, jer država nema novca, simbolične novčane nagrade pa bi pravi domoljubni čin bio da, oni koji su se u pretvorbi i privatizaciji nepošteno obogatili, odriješe kesu i uplate na račun Hrvatskog vaterpolo saveza nekoliko milijuna kuna što bi bio pravi sitniš s obzirom koliko su “jamili”.
Siguran sam da bi, kad bi ovo kojim čudom pročitali,rekli onu čuvenu: “Ki bi da bi”!