Jedna životna priča
piše: Veronika Vere
Sutradan, je kao i obično počeo sa školom. Učitelj je bio visok i jak Dalmatinac, strog ali dobroćudan. Veoma me je volio jer sam svoje obveze uvijek marljivo izvršavala. -Što si ti Ljubice danas tako zamišljena? … prenuo me je iz razmišljanja …jesi li obavijestila oca da je danas roditeljski sastanak?
-Jesam, učitelju, ali otac poručuje da mora raditi i ne može doći. Rekao je da ja ostanem! …prozborih pognute glave srameći se zbog toga što moram opravdavati nemar svojeg uvijek pijanog oca.
Već više nisam mogla podnositi njegovo zacrvenjele i podbuhle oči, smrdljiv zadah iz usta. S jedne strane mi je bilo je drago što ne dolazi na roditeljske sastanke da ga bar nitko ne vidi takvog, dok sam s druge strane zbog toga bila tužna jer nisam nikoga imala tko bi se za mene brinuo i upitao u školi za moj uspjeh. Nikoga, tko bi bar malo pokazao da mu je do mene stalo.
Tako se poslije nastave i ja ušuljah u učionicu u kojoj se održavao roditeljski.
Moj još mali i nerazvijeni mozak nije shvaćao da sam se i ovakvim postupkom izvrgla ogovaranju i sažaljevanju ostalih roditelja i djece iz razreda.
Ukočila sam se sva, kad negdje iz predzadnje klupe začuh tihi glas;
-Jadno dijete, siroče!
Siroče! Siroče! Poput jeke odzvanjao mi je u ušima ovaj glas gotovo cijele večeri.
Nekako sam izdržala na sastanku do kraja, a zatim blijeda poput krpe izjurila iz učionice u mrak.
Bilo je već jako kasno i vani je bio potpuni mrak.
S obzirom da se naselje u kojem smo imali kuću tek naseljavalo još nije bilo javne rasvjete u svim dijelovima, tako i ja uronih u mrklu noć.
Još mi je u ušima odzvanjalo: Jadno dijete! Siroče! Siroče! Jadnica!
Iznenada me iz tuge prenu glas:
-Stani, da vidimo koliko imaš novaca i dragocjenosti, a onda ćemo vidjeti kako ćemo dalje?
Sjetila sam se da su prijateljice pričale da na ovom putu neki dječaci iz viših razreda ovdje dočekuju manju djecu i pljačkaju ih i maltretiraju.
Shvatila sam da sam i ja naletjela na jednoga od njih. No meni ionako nije imao što uzeti.
Jedino što sam imala, svoj ponos, svakim je danom bivao sve manji i manji, a večeras je bio manji od zrna pšenice.
Jedva skupih snagu da progovorim.
-Zašto otimaš novac? Zbog čega to radiš?
-Nemam nikoga da o meni brine pa se snalazim, ali tebe to nije briga! Daj pare i odlazi! Začepi gubicu! …grubo će dječak.
-Slušaj me! …opet progovorih …rado bih ti dala da imam koji novčić, ali ja sam također bez mame a i oca kao da nemam, nikada mi nije dao nikakav novac. Nemam ti što dati!
Stadoh plakati u glas.
-Ajde, dobro, ne plači! Ne bih te dirao ni da umirem od gladi. Vidim da smo supatnici, jednaka nas je sudbina zadesila. Jednako smo tužni i ja i ti!
-Hajde, idi kući na miru. Nitko te neće i ne smije dirati. Od sada se ja o tome brinem! …prozbori dječak i iz tame se začuje i njegov plačan glas.