Dajana Sabo
Postupno te i ja zapakiravam u pakete koji vode
u neku nesnošljivu propast, više kao neko dugo željeno
utapanje u vlastitim suzama,
tek da znaš ako si već spremna nešto si utuviti
u glavu, da se nikada nećeš moći promijeniti,
i ne trebam se zabrinjavati, ja ću joj osobno predati
njezine osmrtnice, u nekom odbljesku najtamnijega
Lipnja i već pomalo
razbuđujućeg Prosinca,
i moji odgovori na njezine suze ne vrijede ništa,
ona mi nije ništa,
niti će ikada postati razlogom mojih previranja,
i nezajedljiva hrpa darova je bačena u uništavača
lažnih umiranja,
ne shvaćam vas, ozbiljnim riječima,
kada toliko želite, osobno ću vas ubiti
ili pak samo pripomoći vašem osobnom uništenju,
tko god da je, stvorio te takvu da se takva jutrom budiš
i takva noćima odlaziš spavati,
ako misliš da je sve to nadasve nepromočiva ovojnica
postojanja,
ne pomišljam na moguću opciju da te se riješim,
ne značiš mi puno, malena
niti tvoj životni ciklus,
već je učinjena moja dugotrajna zatupljenost
i hladnoća za takve poput tebe,
moja slatka, bezobzirna pro-Ana,
ipak te na neki način volim, i beskrajno prezirem,
jer toliko želiš uništiti sve u sebi, sve svoje stanice
tijela predati gladi.
Još jedna točka na zjenici moga oka
Još jedna utjeha da ćeš brzo nestati
Još jedna zadnja oporuka među beskrajnim smećem
otkriva da si već u prošlosti
pukla razumom, ti:
Samoubilački djeliću zaborava!