Nikola Mića Grgurević
Slavonska ravnica i obronci Dilj-gore bijahu i davnih 80-ih, kao i danas, oaza i raj za raznoliku divljač. Od pernate, sitne, crne kao i jelenske divljači.
Lovilo se tada sa znatno manjom tehnikom i skromnijim naoružanjem, ali sa uvijek dobrim psima koji su davali potpunu čar i užitak svakom lovu. U svakom se lovačkom društvu mogle čuti priče o onom neponovljivom: Brku, Lisi, Bobiju, Cifri, Geji…
U mojoj obitelji lov, kao i ribolov bijaše tradicija. Otac Mika je svu petoricu sinova zarazio genima, tako da smo nakon odrastanja svi prije ili kasnije nastavljali njegov put, a bio je strastveni lovac i ribolovac.
U dvorištu se uvijek čuo lavež pasa. Bilo je tu raznih rasa, od brak-jazavčara, ptičara, goniča pa do jamara …njemačkih lovnih terijera (psi koji ulaze u jame op. ur.), koji su mi zbog svestranosti,odvažnosti i srčanosti posebno srcu prirasli.
Jedan od njih je bio i Dren.
U susjednom mjestu bijaše župnik Marko također strastveni lovac i pri jamarenju lisica ostade mu terijerka Mrvica u rupi ne mogavši se iskopati i nakon svih pokušaja kopanja, dozivanja i čekanja, sa već napola izgubljenom nadom da je na životu, odluči nas Marko potražiti pomoć kod Kalendarovih, kako su nas u okolini zvali.
Stariji brat Iva bio je iskusni jamar, i kako je Marko znao cesto reći: –Od koze bi`napravio jamara… bez oklijevanja pokupi alat, poveže pse …tada mislim Toru i Rikija …pa u akciju.
Nakon višesatnog kopanja i ispravnog odabira odvojka rupe, nađoše i Mrvicu koja je već bila na izmaku snage i kisika zabušena pri kraju rupe. Markovom veselju i sreći nigdje kraja, te obeća …kako ćemo …kad se kuja prvi puta ošteni, moći birati štenad.
Rečeno- neporečeno, tako je i bilo kako je i obećano. Sljedećeg proljeća dolazi nam poziv da su štenad Mrvice i Hektora spremni za preuzimanje i braća odlaze u Odvorce i donose četiri mala živahna terijerčića …brat Iva: Dika i Dijanu, a brat Pera: Drena i Daga.
Gledao sam ih kako živahno i temperamentno pretražuju svaki kut novog dvorišta i bilo mi odmah jasno da je to-to. Štenad je brzo napredovala i stasala, a i moja školska karijera se bližila kraju. Maturirao sam, ali od posla još ništa pa je vremena za izlazak sa psima bilo na pretek.
Prve obuke obavljali smo već u bašči ili u polju na tragu zeca, jer kad pas protjera zeca i znade mu bez greške ispraviti trag dugo …sve je “u džepu”. Bitno je samo biti na terenu i dati psu mogućnost da pokaže i dokaže svoje kvalitete.
Nisam šparao na vremenu i trudu i uživao sam skoro svakodnevno sa štencima u popodnevnim jesenskim izlascima i šetnjama kroz šumu. Divljaci je bilo u izobilju, a volja pasa za rad …bezgranična.
To mi je još više davalo motivaciju da do početka lovne sezone na divlje svinje i zimskog lova na lisicu, što smo najviše i lovili, od Drena i Daga napravim “duet snova”. Vezao bi se pogon za pogonom, orilo se Diljom, te su bili u tjeranju sve duži i duži .
Hvatale su me noći čekajući njihov povratak, te sam se često znao popeti na drvo gdje me ne vide ispitujući im sigurnost i nos pri povratku. Nije bilo zivkanja, fičukanja ni traženja. Sve se moralo odraditi samostalno, misleći glavom i koristeći nos.
Učili su zapanjujuće brzo i do kasne jeseni, sa svega sedam mjeseci, bili obučeni samostalni lovni psi.
Dag je prvi puta ranjen od vepra sa šest mjeseci, ali bila je to bezopasna posjekotina između trbuha i buta, koju sam tek pravo vidio vračajući se kući iz šetnje.
Dolazi i očekivana zima i snijeg, a tragova na svakom koraku. Po vinogradima i obližnjim šumarcima je bilo zečeva, a predvečer i mnoštvo lisičjeg traga, tako da su i naši treninzi bivali sve kraći, jer igri ne bi bilo kraja.
Morao sam ih prisilno poviše sela još vezati kako bi izbjegao čekanje i iščekivanje do duboko u noć, što se par puta i dogodilo. Lovili su uspješno cijelu zimu i upornost i volja i je rasla svakom pred njima odstrijeljenom divljači.
Nezasitni lova i puni kondicije (svaki oko 10 kg. “čistih mišića”), čekali su željno svaki izlazak u lovište. Moje stažiranje polako odmiče kraju i u lovovima sam sa psima uvijek u pogonu- na prvoj crti, gdje mogu sve vidjeti i doživjeti “iz prve ruke”, ali još uvijek bez oružja, tako da je adrenalin još veći gledajući bezbrojnu divljač koju dižu i tjeraju moji psi, a ja ni bumbačice da ju ubodem, pa sam se nekada i osjećao kao treći član ekipe.
Ali ne potraja duet dugo. Pri povratku iz gostujućeg lova psi završiše u “lisičoj” rupi koju je za zimu naselio jazavac. Odmah mi je bilo jasno kad sam na ulazu vidio “korito” i u rupi travu i lišće. Dren je vodio višesatnu borbu, dok smo Daga uspjeli zadržati vani.
Donesen je i alat za kopanje i unatoč zimi i snijegu akcija počinje. Noć se bliži i na prošireni i obrađeni ulaz Dren dovlači ogromnu ženku jazavca držeći ju za šiju, dok ga ova podvijena “štema” po prsima i prednjim nogama.
Brat pusta i Daga u nadi da će ju udvoje lakše udaviti, ali ne lezi vraže …ženka se tad tada počinje pravo braniti, puca očnjak Drenu… Ženka se oslobađa i bježi ponovo u rupu, ali …sada Dag za njom.
Hvatamo Drena i vežemo ga pregledavajući silne podljeve na prsima i nogama. Otvaramo još jedan prekop a u međuvremenu prestaje i borba u rupi.
E sad je pitanje tko je pobjednik, jer Dag nikada, a možda ni tada ne bi odustao. Zavlačim se u rupu i pri svjetlu baterijske lampe vidim jazavca kako se okreće i prolazi preko psa. Brzo proširujemo prekop i dolazim do Daga koji leži živ ,ali sav u krvi i izvlačim ga van rupe.
Dobro je, živ je , ali sa velikim ranama ne vratu i donjoj vilici. Žila kucavica vidljiva k’o na dlanu, ali ne povrijeđena.
Prekidamo akciju, sa tim da šogor založi i zabuši rupu, a mi sa psima u Brod u veterinarsku. U putu je sve dogovoreno sa prijateljem Branom …veterinarskim tehničarom, koji nas već čeka i stanici, te operacija počinje odmah. Spaja se koncima …prvo meso za meso, pa koža za kožu.
Par metara konca i Dag je pokrpan. Još obojica glukozu i penicilin i to je to… Pas je na nogama, hoda po sobi, sav malo zbunjen, ali već par minuta nakon primanja penicilina, dok mi prepričavamo cijelu akciju, padaju obojica k’o muhe i grče se na podu.
Alergija! Viknu Brana i krenu žurno do ormarića sa lijekovima, ali ne nađe kontra-sredstvo za penicilin. Oba psa ponovo na stol, polijevanje toplom vodom i masaža. Nakon nekoliko minuta Dag prestaje sa trzanjem i ne daje znake života, a borba za Drena se nastavlja još sat …dva.
Dolazi k sebi spašen, ali na naše čudo i muku, hoda k’o pijan, te niti čuje, niti vidi. Nikakvih reakcija na glasove, zabija se u predmete, ali živ je.
U rane jutarnje sate napuštamo Veterinarsku i sami umorni i iscrpljeni, krećemo kući, sa jednim u naručju u nadi da će se ipak izvući, a jednim u plahti. Oni je svoje odlovio i spreman je za “vječna lovista”.
U jutro sahranjujemo Daga zamotanog u uštavljene jazavčje kože i brinemo se iz minute u minutu o preživjelom,ali još uvijek slijepom Drenu. Popodne pas ustaje i počinje malo i jesti i situacija ide na bolje.
Tek treći dan dolazi mu vid i sluh i pas iako iscrpljen i oslabio dolazi ponovo u život.
“Hvala ti Bože, ostat će barem jedan” rekoh sebi, brišući suze …od sreće ili od žalosti ne znah ni sam.
Dani i tjedni su odmicali a i time se i u potpunosti stabiliziralo stanje psa sa kojim smo ponovo lovili. Ali nije to-to. Fali duet, fali stereo.
Odlazimo kod Marka i uzimamo zamjenu za Daga. Dolazi odrasli pas Ford. Psi se dobro podnose i dobro rade u paru, ali nikada k’o braća. Padaju svinje , lisice, zečevi. Stažiranje prošlo, lovački ispit položen, ali i dalje sa psima u pogonu. Znali smo svaki grm u šumi, svaku logu, svaki premet divljači…
Bili smo tim, trojka kao i prije. Odlazi i Ford te uzimam dva šteneta: Hektora i Dinu te počinje rad sa njima ponovo.
Ista priča, isto gradivo isti tereni kao i sa prvom dvojicom, ali ubrzo vidim kako razlike postoje. Nije to “ista kemija”…
Sve traje duže, puno veći napor i muka, ali što je …tu je. Lovi se sa trojkom i dalje uspješno “na obraz” iskusnog Drena. Na proljeće mi se pri jamarenju na lisice u rupi u polju, u koju su, kroz odušak na putu, ljudi istresli preostali otrov iz šprice za kukuruz uguši i Dino.
Ja sam malo bolje prošao, jer sam se pri iskapanju i spašavanju psa nadisao otrovnih plinova i zaglavio u bolnici …u zadnji trenutak. Da nije bilo auta, ne bih došao ni do sela …ugušio bih se.
Ostaju nam opet samo dvojka, Dren i Hektor. Lovi se dalje, divljač pada, ali nigdje onoga osjećaja užitka kao na početku. Braća su braća, mislim u sebi, i ginu jedan za drugoga. Dren u najboljim godinama, pun iskustva, dobrog i lošeg …popunjava nam zadovoljstvo i uspjeh iz lova u lov.
Padaju veprovi kapitalci po Šaruljama, Javoru, Kijaču… a mene sudbina odnosi iz Slavonije, iz moje ravnice.
Odlazim i ženim se, zapošljavam u inozemstvu, te u lovove dolazim samo kad je godišnji odmor, kao i mnogi kolege lovci iste sudbine. Kad otvorim dvorišna vrata Dren me osjeti prije nego li me vidi. I dalje vežem Drena i Hektora na povodnik i često dozivam Daga.
I onda kao grom iz vedra neba dolazi i kobna 90. Jesen je u svom punom sjaju i ljepoti a ja dobijam vijest da je i moj Dren odlovio svoje. U pogonu, na starom terenu u Kamenicama, našao je svog starog znanca, vepra sijede glave koji je često dizan i uvijek izmakao sudbini.
Nakon dužeg držanja i napadanja pokrenuli su ga …kažu, ali je ubrzo opet stao na branilo. Čulo se tada samo trganje, rik vepra i cvilenje pasa.
Svi su čekali na štandu na ponovno pokretanje, ali ovoga puta uzalud. Pokušao se izvuci samo stari vepar, koji je za utjehu i odstrijeljen, a iza njega su ostala nepomično ležati tijela Drena i Hektora. Dren otvorenih očiju, obliven krvlju gledao je posljednji puta krošnje slavonskih hrastova. Hektor slomljene noge i velikom posjekotinom kroz rebra davao je još znake života.
Lov je bio istog trena završen i spašavanje Hektora u veterinarskoj je počelo.
Preživio je , lovio je i na kraju sam ga na zelju poklonio popu Marku. Drena sahraniše u lovištu, u Kamenicama kod klupčica pod borom, tamo gdje je i protjerao svinje i završio svoj posljednji lov.
Nikada više nisam nabavio terijera jer sam sada vani, ali braća i nećaci još uvijek love samo sa njima. I ja im se pridružujem na svakom godišnjem odmoru i u svakom tom psu tražim svoga Drena. Možda je neki i bolji od njega, ali u to sumnjam.
I na kraju ako vas put nanese u moju Slavoniju i ako čujete psa kako hrabro drži i glasno tjera svog sijedog vepra, znajte …to je on …MOJ DREN!
Riječ …dvije o priči, autoru i tako to…:
Nikola Mića Grgurević je moj prijatelj na fejsu i ne samo to. Nas dvojica smo iz istog dijela Slavonije.
Poznajem Kalendarove …kako Mićinu obitelj nazivamo u selu. Puno ih je bilo, a i ima ih još puno. Mića je mlađi od mene tako da se nismo družili u djetinjstvu.
Ipak …čitajući ovu predivnu priču čini mi se kao da smo zajedno odrasli. Šume, vinograde, livade, njive… koje Mića spominje u priči i meni su dobro poznati. Imam osjećaj kao da ih …čitajući ovu priču ponovo doživljavam.
Ah ta divna, ravna i prokleta Slavonija. Kad se jednom usadi u duši onda je to za vječnost. Ona povezuje u sebi generacije, religije, narode…
Nadam se kako ste i vi uživali čitajući ovu priču ispričanu srcem jednog slavonskog sina. Mića nije učeni pisac, ali eto osjetio je potrebu uspomene na jedno divno prijateljstvo podijeliti s nama.
Hvala ti Mića i nadam se kako imaš još toga na lageru. Otvori to slavonsko srce i prihvati se opet pera, a mi ćemo rado objaviti.
Emil Cipar