ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Redovi …dugi redovi! Sve do samih izlaznih vrata. Čeka se na broj …pa na proziv broja …ispunjavanje papira …prijavu …pa dalje …gdje god kažu, kud upute, prevedu, objasne, što god narede. Nema puno izbora. Ostaješ! Ili odlaziš!
Prostorija prepuna odraslih, djece, odjeće, stvari. Miješaju se razni jezici, ruski, arapski, vijetnamski …zna se čekanje otegnuti i na cijeli dan…
Nisu ovo slike iz devedesetih godina kad su, poput i mene same, u Berlin pristizale brojne ratne izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Već sadašnjost, svakodnevica jedne od berlinskih, državnih službi zapljusnutih ovih dana povećanim brojem tražitelja azila. Ma, šta povećanim…! U pitanju je prava poplava zahtjeva. Stihija.
Obični građani o tome još nemaju spoznaja. Hladnije je, jesenje vrijeme pa se novopridošli tražitelji azila, u prvoj fazi dolaska, smještaja i snalaženja, još nisu razišli po gradu, nisu postali vidljivi.
O čemu se radi? Ljetošnjim ukidanjem obveznih viza za državljane Srbije pri ulasku u Saveznu Republiku Njemačku, širom su se otvorila granična vrata posjetiteljima iz ove države. U Njemačku sada mogu kao turisti. Tako načine i ovi ljudi preda mnom. Uđu kao turisti. A potom se nadležnim njemačkim službama prijave kao tražitelji azila.
Redovi i redovi …rekoh. I svakim danom je broj sve veći.
Listom su to Romi. Najprije su stizali iz južnih i središnjih dijelova Srbije. Potom iz Vojvodine. A ovih dana i iz Makedonije. Dolaze cijele, brojne obitelji. Nijemci prosto zatečeni. Jedno vrijeme je broj novih tražitelja azila mirovao. A sad odjednom, prava eksplozija!
Ljudi nestrpljivi. Putovanje dugo. Djeca plačljiva. Svi bi htjeli odmah sve. Misle …ulaze u novi, bolji, ljepši, i za njih bogatiji svijet …jer tako im je obećano. Vele …sestro, platio sam za ovo 400 evra. Eno me čovek doveze do u ovu ulicu. I ode! Obeć´o mi, dobićeš ovdi stan, pare i pos`o …dobro može i ovo prvo dvoje. Bit će dosta…
Tako ustvrdi mlađi bračni par Roma s dvoje male djece, pa kad s kraja dana, nakon cjelodnevnog čekanja, ustanoviše kakva je prava situacija, koja imaju prava i obaveze, okrenuše tražiti dokumente nazad. I opet, pravac Srbija. Ili koja druga država.
Jedni od rijetkih.
Ostali se prepuštaju pravilima njemačkog Zakona o azilantima. A prema njemu, nakon što kod nadležne savezne službe za migrante i izbjeglice, ulože zahtjev za azilom, svi se, u dogledno vrijeme, vode kao tražitelji azila. A taj broj je ovih dana strašno velik. Brojni dolaze po drugi, treći puta. Neki su, za prošlih dolazaka, boravili godinama u Njemačkoj a neki su tu i rođeni.
Pravilima i odredbama njemačkih službi za strance, sve koji su nekada prije već jednon tražili azil u nekom gradu i saveznoj državi, upućuje se ponovo tamo. Oni koji prvi puta dolaze respoređuju se u grad i državu koju po sistemu slučajnosti, izabere računalo.
Nijemci su zbunjeni. Pred njima puno, i sve više, ljudi. Brdo papira. Dokumenti ispisani ćiriličnim pismom kojega ne razumiju. Svi posakrivali putovnice s kojima su prešli granice. Mogu zatrebati. Izvukli rodne listove, osobne karte, potvrde, uvjerenja, molbe, bolničke potvrde. Među prijavljenima brojni nepismeni, mladi, stari, nevjenčani, razvedeni, djeca s bakama bez roditelja, stari roditelji bez djece…
Tko bi to sve razmrsio!?
Za stolom šefice odjeljenja državne službe za socijalu i zdravlje upravo jedna romska obitelj. Majka i četvero djece. Prezimena djece različita. Dokumenti manjkavi. Gdje je otac, ne zna se. Majka upravo tvrdi kako nikada prije ni ona ni djeca, nisu bili u Njemačkoj. I dok šefica pojašnjava mogućnost ostanka u Berlinu i postupak tražanja azila te postavlja i po koje pitanje, odjednom nasta komična situacija. Na jedno pitanje, i prije prevoditelja, odgovori četverogodišnje dijete. Tečno progovori njemačkim jezikom. Ššššššš…ššš..šš..utišaše ga druga djeca, a majka ga ukori, pa ono okrenu plakati. Time na obavezno pitanje, da li ste već prije bili u Njemačkoj, osta visjeti prilično neuvjerljiv, već prije dan i zapisan, odriječan odgovor.
Većinu brojnih Roma koji ovih dana stižu u Berlin, smješta se u privremeni smještaj, Wohnheim, dom za azilante, u Motardstrasse na Spandau. Tamo pridošlice imaju prenoćište, hranu i druge potrepštine za djecu i odrasle. U takvom, zajedničkom smještaju na koji se svi žale, mogu ostati najduže tri mjeseca.
U međuvremenu ih se šalje na pregled pluća, davanje otisaka prstiju, razgovor o osnovama za traženje azila i druge brojne formalnosti. Potom se čeka rješenje njihova zahtjeva za azilom. Kretanje ograničeno, rad nije dozvoljen…
Uredni, pedantni Nijemci, na granici su strpljenja… Upravo je službenica državne službe za socijalu i zdravstvo pred jednu romsku obitelj posložila sve papire i dokumente koji im trebaju u narednim danima i mjesecima u Njemačkoj. I dok se okrenu za drugim stvarima …djevojčica je već s olovkom u ruci, i po dokumentima nastadoše linije koje nitko više ne izbrisa.
Redovi na Landesamtu, Bundesamtu , Ausländerbehörde… Boje se nadležni u njemačkim službama, bit će slično kao devedesetih godina. Njih se jako dobro sjećam. I sama stajah u tom beskrajnom redu. Sad sam s druge strane. Primam, prevodim, osjetim… i razumijem konačno …a dugo je trebalo…
obje ove životne strane.