piše: Marijana Šundov
Bruxelles/ 25.5.2013./ Postoje mjesta u svakom starijem gradu koja odražavaju dušu grada, mjesta prepuna povijesti, mjesta gdje doslovce možete „skidati“ slojeve prošlosti. Ta mjesta više od ostalih govore i o sadašnjosti odnosno načinu kako se pojedini narod odnosi prema svome nasljeđu.
Jedan od takvih posebnih dijelova grada Bruxellesa je Sablon. Samo ime kvarta priča o prošlosti jer Sablon (Zavel) je flamanska riječ za potok. Potoka više nema nego u imenu. A ime je ostalo svjedočanstvo o prostoru koji je tu nekada postojao.
Postojao je potok, postojale su močvare. Ime grada Bruxellesa odnosno Brusselesa ima podrijetlo u staroflamanskoj složenici Bruocsella i doslovno znači „dom u močvari“ jer „bruoc“ je močvara, a „sella“ je dom.
Sablon je stara povijesna jezgra grada Bruxellesa. Crkva Naše Gospe od Sablona iz 15.stoljeća dominira ovim prostorom. Na prvi pogled vidljivo je da se radi o kasnogotičkoj arhitekturi koja uvijek teži visini, prozračnim formama i „nedokučivom prostoru“. Visoki prozori ispunjavaju prostor crkve svjetlošću, a u ovom slučaju radi se o raznobojnoj igri svjetlosti jer je Naša Gospa poznata po velikim i lijepim vitražima. Gotičke građevine uvijek „pričaju priču“ a izuzetak naravno nije ni ova predivna crkva. Crkva je u uporabi za bogoslužje, a za blagdane oko crkve prolazi procesija kao svjedočanstvo živog katoličkog duha i života kvarta.
Oko crkve Naše Gospe od Sablona u 16. i 17. stoljeću doseljavaju se plemićke obitelji i naravno grade svoje palače. Neke od ovih velebnih građevina i danas stoje ( poput palače obitelji Egmont) i svjedoče kako je kvart izgledao u svom zenitu. U 19. i 20. stoljeću mijenja se sastav stanovništva kvarta. Dolaze razni obrtnici grade radionice i skladišta, a aristokracija se seli u druge dijelove grada.
Danas je Sablon predivan kvart, romantičan spoj starog i novog. U starim višestoljetnim zgradama smještene su luksuzne prodavaonice belgijske čokolade ali i brojni antikvarijati. Ljubitelji starih knjiga, umjetnina, nakita ovdje su kod kuće. Laganom šetnjom duž Rue de la Regence ( u slobodnom prevodu Kraljevska ulica) otkrit ćete kako se antikvarijati nastavljaju u gotovo neprekinutom nizu. Prema nekim podacima ima ih preko stotinu. Veliki izlozi pogledu nude obilje – porculan, slike, kipove, nakit, namještaj …
Pogled mi privlači neobičan predmet – držač za salvete s anđelom. Ljubazna gospođa za pultom objašnjava kako je držač star 40-tak godina i napravljen od drveta. Kako inače skupljam figurice anđela pitam za cijenu. Prijatno sam iznenađena. Za plaćenih 15 eura postajem vlasnica ovog jedinstvenog predmeta. Od vlasnice saznajem kako se prodaje sve, a najviše ipak ovako korisne i jednostavne upotrebljive stvari. Tražene su stare staklene čaše za pivo, a cijena im je od 3 eura pa naviše. U Belgiji je pravi kult uživanja piva i svako pivo zahtijeva svoju čašu kako bi doživljaj bio potpun.
Sablon je savršeno mjesto za uživanje u pivu i pomfritu u jednom od brojnih restorana. Od domaćina saznajemo kako je domovina ovog jela od krompira koje je osvojilo svijet ne Francuska nego Belgija. Pomfrit je nastao u Belgiji i upravo ovdje ima poseban bogat okus. Pomislim kako doista sreću čine stvari male. Potrebno je samo zastati i osjetiti trenutak. Naći nešto za dušu ili tijelo što te veseli…
Kada sjedite na Sablonu i iz restorana vidite Petit Sablon (prevedeni naziv – Mali Sablon) onda je uživanje potpuno. Petit Sablon ime je doista posebnog parka. Ulaskom kroz masivna vrata od kovanog željeza kao da ste zakoračili u drugi svijet. Tu je gotovo umjetnički oblikovano grmlje, umjetni brežuljci sa cvijećem i fontana.
Sama ograda parka posebna je, čine je pored ostalog i gotički stubovi sa 48 brončanih kipova. Svaki od njih predstavlja različitog umjetnika ili obrtnika koji su postojali u srednjovjekovnom Bruxellesu. Nije baš jednostavno odrediti čime se koji od njih bavi jer su pojedini obrti izumrli. Interesantno je da su četiri kipa okrunjena – zidar, klesar, kipar i radnik u kamenolomu. Time su građani Bruxellesa odali priznanje jednostavnim malim ljudima koji su svojim radom sagradili grad. Bez zidara i klesara ne bi bilo svih ovih predivnih građevina. Promatrajući kipove zanatlija znam da je svaki od zanata kojeg predstavljaju imao svoje mjesto. Svaki je bio potreban ljudskom društvu u određenom trenutku.
Mislim kako svako društvo grade jednostavni, mali ljudi. Oni promatraju prirodu i svojim djelom poslije „uhvate“ svjetlost u građevini, zalede pokret u mramoru. Oni promatraju druge ljude i prepoznaju potrebe. Kao rezultat toga nastaju predmeti poput moga držača za salvete.
Pomislim na stihove belgijskog svećenika i pisca Phila Bosmansa „ Vjerujem u ljude, jednostavne ljude…Ljude koji kažu „da“ suncu koje izlazi…U ljude koji kažu „da“ svjetlu i radosti…Jednostavni ljudi – divni ljudi.“