ŠTO ČINE ZEMALJSKI “BOGOVI”

LUĐAČKOM DOKTRINOM DO APSOLUTNE (NE)MOĆI

piše: Mirko Omrčen
Neoliberalizam se definira kao doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. Kao ideologija tržišnog fundamentalizma tj.  jednostrana, isključiva i bezobzirna težnja za maksimizacijom profita po svaku cijenu.

Neoliberalizam se opisuje i kao globalni projekt ponovnog uspostavljanja kapitalističke klasne nadmoći.

Osnovne karakteristike neoliberalizma su: Rast profita kapitalista, davanje prednosti interesima kapitala pred općedruštvenim interesima, stagnacija ili pad plaća radništva, zanemarivanje elementarnih prava radnika, povećanje društvene nejednakosti, pri čemu se bogatstvo sve više gomila u rukama sitne kapitalističke elite.

Noam Chomsky neoliberalnu ideologiju naziva “luđačkom doktrinom“.

Imperijalističke politike visokoindustrijski razvijenih zemalja u sprezi s financijskim kapitalom i ta “luđačka doktrina“ najveća su prijetnja napretku svijeta, jednakosti i humanosti u svijetu, ali i miru u svijetu mišljenje je mnogih autora i kritičara aktualnog stanja zapadne civilizacije.

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

Neoliberalna ideologija širi se po čitavom svijetu, a u nerazvijenim zemljama i putem utjecaja tzv. programa strukturalnih prilagodbi MMF-a i Svjetske banke, pri čemu neoliberalne reforme postaju uvjetima za “povoljno“ kreditiranje nerazvijenih zemalja.

Širi se i na druge načine. U Europi i preko institucija EU-a i kroz produbljivanje eurointegracija.

Smatra se da je Europski projekt postao izrazito neoliberalni projekt dolaskom na snagu SEA ( Single European Act) 1986-7 godine, koja je za cilj imala dovesti do kraja uspostavu jedinstvenog tržišta ukidanjem svih trgovinskih barijera.Projektom jedinstvenog tržišta (slobodan protok roba, kapitala, radne snage i usluga) i Europski projekt postaje izrazito neoliberalan.

 Tako je neoliberalna gospodarska politika, politika koja pogoduje kapitalističkim elitama na štetu radništva i većine stanovništva, danas i politika EU-a.

Takva politika postala je i uvjet ulaska u EU. Zemljama koje su 2004 ušle u EU i zemljama koje su 2007 ušle u EU već u pristupnim pregovorima nametala se neoliberalna politika kao uvjet ulaska i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi.

Današnje prilike u Europi zorno pokazuju da je neoliberalna politika idealno rješenje za ekspanziju kapitala i neokolonijalizam.  Sastavnicama neoliberalne doktrine privatizacijom, deregulacijom i liberalizacijom ukidaju se sve političke i pravne barijere za ekspanziju, kolonizaciju i dominaciju.

Analitičari i kritičari ukazuju da dio juga Europe i europski postsocijalistički Istok danas o zapadnoj/sjevernoj Europi ovise na sličan način na koji Južna Amerika politički i ekonomski ovisi o Sjevernoj Americi – riječ je o sličnu neokolonijalnom odnosu jezgre i polu-periferije.

Kao primjer takvog zavisnog odnosa ističe se činjenica da je 80 posto bankarskog sustava istočne Europe ( s izuzetkom Slovenije) u stranom vlasništvu, a to u praksi znači gubitak financijskog suvereniteta, sukladno tome i samog suvereniteta, jer je isti velikim dijelom oslonjen na financijski suverenitet. To dakako vrijedi i za Hrvatsku. Također proizvodnja se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, sve više seli na periferiju gdje su troškovi rada jeftiniji.

Analitičari i kritičari po centralnosti/perifernosti razlikuju u EU tri područja – jezgru (Njemačka, Francuska, Nizozemska….) poluperiferiju (ili periferiju eurozone – Portugal, Španjolska, Grčka….) i periferiju ( novopridošle članice iz istočne Europe).

Razlike su velike u svemu. One se s vremenom nisu izravnale. Nije došlo do ujednačavanja, kako se obećavalo u početku. Jezgra ima prednost u svemu. Odluke te stvarna politička i ekonomska moć daleko je od periferije. Sve važno donosi se u krugu jezgre, a sve pripremaju financijski moćnici, vodeći zapadni bankari i većinom zapadni političari. Europa nije zajednica jednakih. Politika zapadne/sjeverne Europe, osobito prema periferiji, i danas je, kao što je uvijek i bila, politika proračunske podlosti, ponižavanja i opet s velikom dozom imperijalizma. To područje i danas je od jezgre koncipirano kao područje na kojem se ima pravo ideološkog, političkog i ekonomskog utjecaja – dominacije.

Pomoćne aparature uz blagoslov eks-komunista nameću i Hrvatskoj “luđačku doktrinu“

Temeljem Ustava RH (članak 89) Zastupnički dom Sabora prihvatio je 28. 12. 1992 godine Zakon o prihvaćanju članstva u MMF i drugim međunarodnim financijskim organizacijama. Prema članku 5 navedenog Zakona, propisi statuta Fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvoj čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Tim je Zakonom RH pristala na prihvaćanje Statuta MMF-a sa pripadajućim amandmanima.

Od stupanja na snagu Statuta MMF-a Hrvatska je prihvatila obveznu suradnju s navedenom financijskom institucijom. Ta suradnja značila je obvezan slijed i provođenje modela ekonomske stabilizacije ili neoliberalne strategije razvoja. Nema traženja dodatnih rješenja, već se ima bez prigovora slijediti naputke i smjernice MMF-a i provođenje svih njegovih scenarija. ( Pozadina takvog “luđačkog opredjeljenja“ bivših komunista u više navrata je pojašnjena iz različitih kutova gledišta).

MMf-ovi programi “strukturnih prilagodbi“ nisu tako zaobišli ni Hrvatsku. Ti programi ,koji u naravi trebaju pomoći zemlji da se prilagodi krizama i prevladavaju ih ,i u RH, kao i mnogo drugdje, učinili su ekonomski neuspjeh.

Cijena plaćena za provođenje tzv. strukturnih mjera (ili uključivanje u tzv. globalizaciju) rezultira uništenjem privredne proizvodnje, politički proces poprima velike razmjere korumpiranosti, razlikama u regionalnom razvoju zemlje, porastom nezaposlenog i siromašnog stanovništva… Svemu tome su pridonijele strukturne reforme koje su u jednakom obliku provedene u RH od 1995 do danas, a na čemu su svesrdno radile tri glavne institucije koje upravljaju globalizacijom i osiguravaju globalnu gospodarsku sigurnost : MMF, Svjetska banka i WTO.

Svojim nametnutim scenarijem od 1993 godine MMF i Svjetska banka kreiraju ekonomski i politički život Hrvatske. Pozivaju se, kad god im je to nužno, na članak 4 Statuta i upliću se u ekonomska i neekonomska područja što pravdaju time da neuspjeh u drugim područjima utječe na ekonomski (ne)uspjeh i primorava državu da od njih posuđuje novac dovodeći je time u ovisnost.

 Svojim stend by aranžmanima uvjetovali su gotovo sve.

Scenariji MMF-a i Svjetske banke zahtijevali su od Hrvatske da usvoji ekonomsku politiku koja ne služi za sređivanje vlastite ekonomije, već interesima bogatih zemalja koje posuđuju novac i kod kojih se Hrvatska zadužuje. Da provodi politiku koja pogoduje međunarodnom financijskom kapitalu i korporacijama – sredstvu u službi neokolonijalizma.

Pravi cilj MMF-a jest prodaja saniranih hrvatskih banaka stranim državama te prodaja energetike i veza stranim vlasnicima.

U ostvarenju svoje politike i ciljeva inzistirao je na sastavnicama neoliberalne ideologije, na privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji.

Privatizacija nije samo sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva, nego je to i sredstvo slabljenja nacionalne ekonomije, pri čemu se ista koristi kao sredstvo izvlačenja profita iz zemlje. ( U RH npr.  to tako radi INA, HT i banke).

Deregulacijom se smanjuju poslovni propisi radi postizanja bolje “poduzetničke klime“, lakšeg protoka kapitala itd. Ona olakšava tržišne manipulacije i spekulacije, što dovodi do kriza, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita.

Liberalizacija ( otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.) se koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa pojedinih zemalja, tj. njihovih korporacija, a na štetu gospodarstva slabijih zemalja.

Prema J. Stiglitzu forsiranje politike liberalizacije rukovodi se i interesima međunarodnog financijskog kapitala kojem liberalizacija otvara vrata u nova tržišta s velikim mogućnostima brze zarade, a ideologija slobodnog tržišta koju zastupa i provodi MMF je samo zavjesa iza koje se kriju i interesi financijskog kapitala.

I u Hrvatskoj je MMF u veliko inzistirao na liberalizaciji kao uvjetu svoje pomoći.

I Europska unija nameće Hrvatskoj neoliberalna pravila

Hrvatska je, zapravo, s liberalizacijom krenula dolaskom koalicije Ivice Račana na vlast.

Naime, 2001 godine tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula i povjerenik Europske komisije Chris Patten parafirali su u Bruxellesu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a kojeg će u Luxemburgu premijer Račan i potpisati. Sporazum je imao i svoju pozadinu, a ona je da će RH omogućiti, odnosno liberalizirati svoje tržište za proizvode iz EU i ukinuti carine.

Sporazum se iz EU-a pozdravlja i ističe se kako on otvara put za suradnju na raznim područjima, ponajprije kroz trgovinu, ali i kroz promicanje investicija.

Hrvatska Vlada objavljuje posebnu izjavu u kojoj, između ostalog, ističe kako je Sporazum ključni instrument koji će pridonijeti provedbi političkih, gospodarskih, zakonodavnih i društvenih reformi kako bi RH čim prije dostigla europske standarde i kriterije.

Pridruživanje će pridonijeti daljnjem promicanju demokracije, zaštiti ljudskih i manjinskih prava i sloboda, jačanju pravne države i funkcioniranju tržišnog gospodarstva te općem socijalnom i gospodarskom prosperitetu svih hrvatskih građana, lagala je tadašnja Račanova vlada hrvatsku javnost.

Slobodno tržište i slobodna trgovina nas je upropastilo, jer nije bilo proizvodnje roba u zemlji koje bi trgovale u zemlji, a tečajnom politikom potican je ogroman uvoz roba. Procjenjuje se da je u razdoblju od 2002-2008 Hrvatska za čak 73,4 milijarde dolara više robe uvezla nego izvezla.

Posljedica je i ta da je stvoren jaki lobi koji je s vremenom sve premrežio i od kojeg je stvoren jedan dobro organizirani moćni kartel – uvozni lobi. Radi svog profita taj lobi godinama blokira razvoj države i utječe na reguliranje cijena.

Što su polučila strana ulaganja i strane investicije?

Valja reći da prva strana ulaganja u Hrvatsku dolaze tek nakon 1995, a značajnija privatizacija i prodaja strancima velikih državnih sustava i banaka u manjem obimu počinju tijekom 1999. (U Hrvatskoj je do 2000 investirano nešto oko 2 milijarde dolara)

Račanovom liberalizacijom u Hrvatskoj je strani kapital doživio pravu ekspanziju, a Hrvatska je doživjela invaziju stranih poduzeća i stranog kapitala.

Prodano je upravo ono što je i bio cilj MMF-a. Prodaju se telekomunikacije, INA, dionice Plive. Prodaju se sanirane hrvatske banke. Stoga je zemlja ostala bez glavnih financijskih prihoda što je potpuno blokiralo i uništilo proizvodnju, dovelo do velike nezaposlenosti i neprimjerenog golemog zaduživanja u inozemstvu. Strana ulaganja bila su ciljana što govori podatak da je u tim stranim ulaganjima koncentrirano 47 posto ukupnih stranih ulaganja.

Od svih ukupnih ulaganja narod nije imao nikakve koristi, a niti hrvatska država. Uz domaće elite veliku korist imao je strani kapital i korporacije, koji ne samo da izvlače milijarde iz Hrvatske, nego su preuzeli glavne grane hrvatskog gospodarstva time i kontrolu nad polugama gospodarske moći.

Korporacije su u našoj zemlji zaštićene zakonskim okvirima koje donosi država. Imaju apsurdne povlastice i olakšice. Sve to im daje slobodu i širok prostor djelovanja. Olakšava im poslovanje i povećanje profita, to sve na štetu pojedinaca, čitave zajednice i društva u cjelini. Centri njihovih silnica jesu banke.

Kapital i korporacije uništili su nezavisne, disciplinirali devijatne i eksploatiraju slabe.

To govori da njihova moć nije samo gospodarskog karaktera.

To govori da je stvarno žarište moći u Hrvatskoj sasvim pomaknuto u ruke kapitala i korporacija, a politika, bivši komunisti, ako i imaju kakvu moć onda je uloga te (ne)moći u tome da se pomoću njih kreiraju iluzije kako bi se kontrolirala masa.

Stvarna moć zasad se samo naizgled zadovoljava svojim položajem u sjeni i kontrolom bitnih ekonomskih, kulturnih te političkih vidova društva. Putem moći medija koje u većini kontrolira, putem tehnologije i osobito samom moći novca ona će nastojati doprijeti i do svih važnijih vidova našeg života.  Nije li Chomsky u pravu!?

Zemaljski “bogovi“, današnja svjetska moć toliko su opsjednuti moći da misle kako su moćniji od Boga. Opsjednuti moći hoće vlastitim snagama doseći samo nebo.

O takvom suludom naumu Bog pomalo podrugljivo kaže: “Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume“ ( Postanak 11,4 sl)

U svojoj “moći“ moćnici su u biti nemoćni, jer preuzetost moći vodi čovjeka u dvostruku zasužnjenost. Naime moćnici zasužnjuju slabe, a zasužnjuju i sami sebe predajući se opakim silama.

Kratki rezime ove teme je taj da “luđačka doktrina“ u Hrvatskoj nije djelovala devastirajuće samo na hrvatsko gospodarstvo i ekonomiju. Ona je djelovala devastirajuće i na mnoge mafijaške i kriminalne pojedince, koji su dojučerašnju jednako tako luđačku komunističku doktrinu zamijenili novom, u tolikoj mjeri da su postali “opasni ljudi“. Oni su opasni(i za sebe same) jer ih je obuzelo zlo, jer robuju Zlome. Spas je Bog. Najmoćniji i moćniji od svakog zla!

Zaista, kaže Tomislav Janko Šagi Bunić : Bog je moćan, Bog je darežljiv, Bog je velik! Bog čini daleko više nego što se mi nadamo i možemo nadati, samo treba u nj imati povjerenja! Da bi nam to dokazao, On je stvorio Mariju!

Ne samo da On može i hoće izbaviti od grijeha, osloboditi ujarmljene, već On može i daleko više! Mariju je ne samo oslobodio od grijeha, već ju je unaprijed očuvao ! Njegovo spasenje što ga je po Kristu Sinu svome dao svijetu tako je snažno da je Mariju moglo unaprijed očuvati da nikad ne bude pod grijehom, da nikad ni trunka ne robuje Zlome, da od prvoga časa svog začeća bude nošena puninom Božje snage, Božje milosti.

Kako ne bi onda nama mogao dati da se iz grijeha izvučemo i omogućiti da s povjerenjem u nj započnemo borbu protiv zla u našem vlastitom srcu!