piše: Sandra Marelja Muić.
Zadar – Obrovac/ Dobrom namjerom zaputih se neko kišno jutro u Obrovac. Auto, do vrha pun donacija, grabi kroz pustoš koja vodi do tog gradića zadarske županije.
Ljubazni djelatnik i djelatnica ondašnjeg Crvenog križa radovali su se našem dogovoru da ću doći i donijeti prikupljeno koje su dobre duše ustupile da bi nekom drugom bilo barem malo lakše u životu.
E, sad, koliko smo svi mi dobri kada dajemo od svog viška, to bi valjalo u kakvoj teološko-sociološkoj polemici rastaviti na čestice, ali ipak, ostaje činjenica da je dobra volja uvijek hvale vrijedna. Zato, nije mi se bilo teško zaputiti tamo.
A pustoš do Obrovca, dovede pravo u pustoš Obrovca. Kišno jutro i prohladnost oduzeše i ono malo gostoljubivosti koje bi došljak trebao osjetiti. Srećom pa mu žitelji nisu takvi.
Sablasno izgleda nedovršen hotel na ulazu u grad, nizovi zgrada u centru napuštenih i devastiranih ili propalih od starosti, u prizemljima tu i tamo poneki kafe bar u kojem ljudi skromno piju svoju kavicu …
Nema šušura, nema glamoura, nema pretjerane zvonjave mobitela niti ikakvog ušminkanog hihota …
U usporedbi …samo nekoliko desetaka kilometara dalje, glavni grad županije izgleda kao Monte Karlo sa svojom popločanom bjelinom, reflektorićima, štiklama i potalijaniziranom rivom.
Ljudi ima, ali života vrlo malo, tiho je, nikakve impulse ne možete osjetiti tu, ljudi su prihvatili svoju svakodnevnicu i gledaju svaki dan privesti kraju. Nezaposlenost je najveći problem, a s time povezana i neimaština. Devastirane i oronule zgrade polupanih prozora su, kako gradske tako i privatne, nigdje se nema sredstava za obnovu.
Unatoč tome, nekih društvenih napetosti ili devijantnih pojava u tom smislu nema, ljudi žive uglavnom bez ikakvih incidenata.
Ured Crvenog križa je u zgradi s Mirovinskim osiguranjem i bankom a skladište je na drugoj strani, u prostoru koje je neki privatni obrtnik ljubazno ustupio na korištenje.
Pa sad, nije da nedostaje prostora za to, sve je skoro pa brisani prostor ovdje, ali ovaj se barem može zaključati i ne prokišnjava. Nadstrešnicu ispred je tko zna kada i kakva meteorološka pojava bijesno raščepušala i ostavila fragment plave tkanine u znak sjećanja.
Ne dasmo se smesti i po pljusku izvadismo stvari, upravo na radost jedne korisnice koja je decentno tražila koji komadić odjeće za svoju obitelj, a i na radost samih djelatnika što ih se netko sjetio i što će imati popunjeno skladište.
U obližnjem kafe baru postavljam im hrpu pitanja, a i njima drago da nekoga zanima kako i šta sve rade. Lani su dobili čak i nagradu grada Obrovca, te im je to bio poticaj da se i dalje zdušno brinu o onima koji ih trebaju, a tih je puno, pogotovo u obližnjim malim selima i naseljima.
Od četiri tisuće stanovnika, tri tisuće su korisnici bilo kakve socijalne usluge (?), a najviše je umirovljenika sa mirovinama ispod tisuću kuna koji su upućeni na pomoć, te doseljenih obitelji s djecom.
Prije su sami dolazili po donacije, sada im je srezan proračun, pa ne mogu trošiti gorivo na to jer u suprotnom nemaju mogućnost odnijeti onda donacije ovima kojima to treba. Sela su ovjde udaljena, a kilometri se lako zbroje po ovdašnjoj pustopoljini.
Ured im vapi za bilo kakvim drugim računalom, dok im se ovo pokrene, obično im završi smjena, a o ostaloj dodatnoj opremi poput uređaja za printanje ili službenog mobitela, ne mogu ni sanjati, kao ni o dvadesetak kvadrata laminata koje bi im dobrodošlo da ne propadnu kroz postojeću podnu oblogu.
Ipak, zadovoljni su što imaju posao i priliku da pomognu drugima, stoje na usluzi svima koji pokucaju i koji naiđu na neka zatvorena vrata negdje drugdje, bez iznimke.
Svakako ćemo piti kavu opet koji put zajedno, sigurna sam.