Piše: Sandra Marelja Muić
Slučajne li simbolike, praznik rada, kišan i hladan u cijelom Hrvatistanu. Jadni li smo ga mi radnici, odnosno mi ne-radnici i nebo nam se ruga u ovoj državi. Ni u protestni marš ne možeš, ni do besplatnog ručka, ni roštilj u potkošulji ispred zgrade na bubnju iz stare Končareve perilice za rublje.
Živo me zanima što će vladajući prozboriti povodom ove prvosvibanjske nedjelje. Ovotjedna akcija postavljanja parova cipela na Zrinjevcu, kao simbola iseljavanja ljudi iz naše domovine, lijepo se uklopila u predpraznično raspoloženje.
A i najava radne obaveze do 67. godine za one koji rade, fino komplementira ovaj folklor beznađa, čak budi i tihu nadu da im zdravlje neće izdržati do tih godina, pa ćemo mi nezaposleni moći uskočiti na njihova mjesta. Još malo pa neće imati tko slaviti praznik rada, iako nas je još uvijek previše kad se natječemo za posao.
Vrijednost rada i radnika-zaposlenika je ravna ništici, poslodavac je u mogućnosti birati kako želi i tretirati kako želi. Previše nas je, a sve čega je previše, gubi na vrijednosti. Osim što nećete dobiti nikakav odgovor na tri četvrtine molbi, nećete dobiti ni pozitivan odgovor na onu preostalu četvrtinu.
Prestari ste, premladi ste, preobrazovani ste, neobrazovani ste. Nijedno od toga nije točno, to ste što ste naveli u životopisu i nemate se što pravdati za navedeno. Pravdati se trebaju oni koji su doveli do toga da se zemlja ne razvija, da nitko ne investira u nju i nikakva radna mjesta se ne otvaraju. A to su isti oni koji su dozvolili da poslodavac može nekažnjeno mjesecima neisplaćivati plaće i uredno poslovati dalje i da natječaj služi samo za ispunjenje zakonske obaveze.
Već vidim za mjesec dana bombu od vijesti sa Zavoda za zapošljavanje kako je pala nezaposlenost jer je počelo sezonsko zapošljavanje. Je li to uspjeh; zaposliti obrazovane ljude u uslužnoj djelatnosti na tri mjeseca da služe nekome?
Ili je možda uspjeh u stranačkoj iskaznici kako biste dobili išta dulje od šest mjeseci? Jesu zato služile godine rata? Jeste li, mladosti, za ovakvu Hrvatsku ginuli, da se drži desnica na srcu i ljevica u džepu?
Niste sigurno, u to me ne može nitko uvjeriti. Pa ni ona tri branitelja koja sam nedavno vidjela u subotnje jutro dok su stajala pod kapuljačama zijevajući na klupi kraj tadašnjeg „Šatora“, ni oni se nisu za to borili i bili pravi ili lažni, stajali tamo iz samo njima znanog razloga. Nitko se nije borio za to da mu djeca nemaju budućnost.
Sukladno tome, recentne ankete pokazale da je najpopularnija osoba premijer, a najpopularniji potez klimave vlade ukidanje ureda bivšeg predsjednika Mesića. To što nam je najomiljenija politička osoba ona koju najslabije razumijemo, to govori sve o aktualnoj situaciji; bolje nam je kad ne vidimo, ne čujemo i ne slušamo.
A takvi i jesmo, kada nam je najpopularniji potez ovaj populistički sa ukidanjem ureda, samo zato što se radi o nekom iz neke druge garniture i samo zato jer se ničega drugoga ne možemo ni sjetiti, jer poteza gotovo da i nema.
Markov trg je postao toliko trusno područje da je već i zabrana hodanja MOST-om koji ga je trebao spojiti sa građanima. Srećom pa imamo predsjednicu koja vrlo dobro uspijeva održati privid i vanjsku formu za puk, te nam posreduje osjećaj da je sve u okvirima normale, makar su problemi tu. Savršeno odrađena druženja sa narodom, primanja visokih državnika, posjeti javnim ustanovama dok u pozadini Vlada puca po šavovima i konflikti frcaju na sve strane.
Kao da gledate grupu srednjoškolaca koji su pred ukorom, trebalo bi ih pristojno upozoriti, a najradije bi ih ispljuskali i rekli da napokon uvuku majicu u hlače i vrate se u klupu te naprave domaći rad.