NA PUTU ZA MADAGASKAR

piše: Sandra Marelja Muić
Prokiselila nam zimnica, a nismo je ni načeli, tek je spremili na police. A baš smo mislili da smo se opskrbili barem dok ne počne iduća predsezona i vriska oko broja turista.

Niti dva mjeseca u žuđenoj Europskoj zajednici u kojoj će čarobna vila svojim štapićem pročistiti sav mulj u našem kolektoru, a mi pravo upali u šaht, tj.  kazneni prostor i ne znamo kada ćemo iz njega izići.

Zbog vile, u ovom slučaju, jedne Viviane, onaj koji nam predstavlja lice i naličje države u svijetu, sramoti se neviđeno nediplomatskom komunikacijom svaki dan i raznim metaforama iz biosfere.

Uporno bi htio biti frajer, ali još ne kuži da je pogriješio igraonicu za te svoje egzibicije. Nadut kao paun iz zoološkog, objašnjava za govornicom da je i Hrvatska članica Europe sada i nije ptičji rezervat, ako možda tko od nas misli da živi u biorezervatu  ili ne znam šta.

A, mi to stvarno nismo znali, dobro smo dočekali jednoga da nas prosvijetli jer se meni ponekad čini da smo na onom brodu za Madagaskar zajedno s pingvinima, a oni,  koliko znam, jesu ptice.

Nije da narod previše obraća pažnju na ono što on govori, nema baš puno ni vremena dok mnoge gledam kako ranim jutrom vuku vreće sa praznim bocama za povrat. Postale te crne vreće sve veće, gotovo kao da vuku trupla u forenzičkim najlonima, sve im se leđa savijaju.

Ne ide na bolje, moj prime minister, zato i ostavljate ovu jedinu valjanu socijalnu mjeru sa povratom ambalaže na snazi. Da je ukinete, mogla bi pasti Bastilla, a nedavno skoro da nije i pala zbog ćiriličnih ploča i glupastog postavljanja u ranu zoru usred grada rak-rane svakog Hrvata.

To se ne radi tako i ne radi se to ljudima koji na obje strane žive već toliko godina s otvorenim ranama na srcu, i tu se ne radi o slovima. O njima najmanje, radi se o životima.

Sve socijalnog predznaka ravno je banana državi, od  nemogućnosti za djecu s posebnim potrebama do beznadežnog sustava posvajanja i udomljavanja.  Nigdje ne možete dobiti adekvatan dogovor, a kamoli potporu,  a i ne dao vam Bog da vam šta zatreba.

Sad je najbolje da vam ne zatreba ni tlak izmjeriti, naljutilo se marljivo zdravstvo i želi svoja prava. A i meni bi trebao netko objasniti kako liječnik specijalist koji će vam možda spasiti život,  može imati manju plaću od nekog kvazi managera . U Hrvatistanu ste, tamo je važno da se ministrova slika povlači mjesec dana svaki dan po novini dok se prepucava s pukom.

Uz banana -stanje najavljene mjere štednje i rezanja troškova svugdje, čak i rezanje mirovina i to onih povlaštenih, jer su eto, previsoke.

Ja mislila da su povlaštene mirovine možda nekih diplomata ili profesora emeritusa, a ono čitam da su povlaštene mirovine i od onih šta im je rat odnio popriličan dio anatomije.

E, to nisam znala da slovi za povlasticu, jasno mi je da je čast i zadovoljstvo bila služiti na domovini, ali  da je privilegij imati gelere i traumu do kraja života, to mi je sasvim nova uputa.

Kolike li su tek privilegije kod Minhenske bojne onda, kad su ove s kamena ovakve?!