O PARKOVIMA I KRALJEVIMA
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 8.6.2013. / Kada god poželim doživjeti nešto posebno bez planiranja i trošenja novaca samo iziđem iz stana i uputim se „kuda me noge nose“ – prema najbližem parku.
Dovoljno mi je stati na livadu, čuti šum lišća i cvrkut ptica da bih se vratila sebi.
Dovoljno mi je osjetiti vjetar u kosi i miris cvijeta kako bih ponovo osjetila da sam Božje dijete i baš kao i cvijet i drvo trebam tu biti – ovdje na planetu, ovdje u svemiru.
A, Bruxelles ima predivne parkove. Zbog močvarnog tla i obilja vode svaki od parkova ima jezera, fontane, potoke …Svi parkovi su međusobno povezani i prave su oaze mira i ljepote. Ono što mene posebno oduševljava je vješti spoj rada ljudskih ruku i prirode. Tako u istom parku imate nepokošenu livadu i predivne lijehe cvijeća. U onim pak većim parkovima možete se prošetati kroz šumu koju nije oblikovala ljudska ruka ali se i izgubiti u umjetnom labirintu spletenom od grmlja.
Slika govori više od tisuću riječi. Iako će vam se učiniti kako neke od fotografija prikazuju motive iz unutrašnjosti sve su „uzete“ upravo iz parkova Bruxellesa i to samog centra grada.
Često sam u parku. Mjesta su to koja me podsjećaju kako je sreća u malim stvarima. Sreća je u nama. I ne samo sreća nego i tuga i nostalgija. Sve svoje sobom nosimo. I snove, i tuge, i radosti, i nade. Od sebe ne možemo pobjeći. Međutim možemo se vratiti sebi. Najbolji i najjednostavniji povratak za mene je upravo u prirodi. Znati što osjećaš i zašto to osjećaš …
Osjetiti sve i pustiti. Ne robovati. Pogledati ljepotu oko sebe i onda nastaviti dalje.
Iako su meni svi parkovi lijepi na svoj način, jedan park u Bruxellesu je ipak poseban, i zaslužuje posebnu crticu. Radi se o Botaničkom vrtu i kraljevskim staklenicima.
Kralj Leopold II. odlučio je 1868.sagraditi veliki staklenički kompleks. Bilo je to doba pojave botanike kao znanosti i ekspanzije europske kolonijalne politike. Sa pronalascima velikog broja novih egzotičnih biljaka rodila se želja i interes za njihovim posjedovanjem i uzgojem na europskom tlu. Bila je to i stvar prestiža bogatih kolonijalnih sila. Naravno nepovoljna klima nije dozvoljavala uzgoj na otvorenom, pa su niknuli staklenici.
Kralj Leopold II. sam je kreirao svoju zbirku cvijeća koja je za njegovog života uključivala preko tisuću vrsta kamelija. Naravno uz omiljene kamelije bilo je tu i drugog raskošnog cvijeća poput fuksija i geranijuma.
Slijedeći kraljeve želje arhitekt Alphose Balat sagradio je veličanstveni kompleks od čelika i stakla sa krasnom kupolom. I sada je to građevina od koje zastaje dah, a za ono vrijeme su staklenici bili čudo tehničke konstrukcije sa specijalnim svjetlima i grijanjem. Staklenici zauzimaju površinu od preko 1,5 hektara, a otvoreni su za javnost nekoliko tjedana u proljeće kada je većina cvijeća u punom cvatu. Oko staklenika nalazi se veliki park – sa šetalištima, terasama, Kineskim paviljonom i mnoštvom predivnih skulptura.
Sa grupom kolegica obilazim staklenike. Ne mogu se ne diviti geniju arhitekta i čudesnoj građevini. Ne mogu ne zastati i uživati gledajući predivno cvijeće. Sve oko mene govori o raskoši, bogatstvu i obilju.
Međutim u isto vrijeme kroz glavu mi prolaze misli o ovom istom Leopoldu II. – kralju koji je duž Belgije gradio predivne građevine poput ovog staklenika, a sa druge strane pljačkao bogatstvo naroda Konga.
Naime Leopold II. imao je kao svoj osobni posjed državu Kongo. Radilo se o području 76 puta većem od površine Belgije. Kralj Leopold se nije brinuo niti malo za poboljšanje uvjeta života tamošnjih ljudi, svojih podanika. Uz pomoć plaćenika je upravljao i stjecao bogatstvo – posebno na bjelokosti i smoli biljke (kaučuk – od kojeg se proizvodi guma). U to doma guma se dobivala jedino iz biljaka, a ne sintetičkim načinom. Leopold II. je zgrnuo bogatstvo na kaučuku, pogotovo nakon rasta cijena gume 1890.godine. Ako sela nisu uspijevala isporučiti traženu količinu kaučukovca pojedincima su sječene ruke.
Njegov režim bio je odgovoran za smrt od 2 do 15 milijuna Kongoanca ( različiti podaci). Kako u to doba nije bilo popisa stanovnika belgijska vlada je 1919.godine – prema lokalnim izvorima, policijskim evidencijama, vjerskim zapisima – procijenila kako je tijekom Leopoldove strahovlade stradala polovica stanovništva. I prvi popis stanovništva Konga provela je belgijska vlada 1924.godine. Popis je pokazao kako u Kongu živi 10 milijuna stanovnika. Tako da su najvjerojatnije točne procjene od 10 milijuna stradalih ljudi tijekom Leopoldovog upravljanja.
Ovo je rezultiralo velikim međunarodnim skandalom na početku 20. stoljeća. Radilo se o svojevremenom prvom pokretu za ljudska prava, u koji se pored ostalih pisaca i novinara uključio i Mark Twain. On je napisao satiru u kojoj kralj Leopold II. navodno izjavljuje kako je za „dovođenje kršćanstva potrebno malo izgladnjivanja“. Naravno Leopoldova politika nije imala nikakve veze sa kršćanstvom. I drugi ugledni ljudi te katolička udruženja ali i političke stranke u Belgiji su digle glas protiv ovog zla. Pod pritiskom javnosti 1908.godine Leopold II. je besplatno ustupio Kongo (danas Demokratska Republika Kongo) na upravu belgijskoj vladi.
Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok slušam kako vodič govori o velikom kralju Leopoldu II. Što znači biti veliki? Je li veliki onaj kralj koji gradi građevine? Je li veliki onaj kralj koji krade bogatstvo jednom narodu kako bi na drugom mjestu gradio staklene kupole za biljke koje tu ne mogu rasti? Je li veliki kralj onaj koji je uzgajao tisuće vrsta kamelija u osobnoj zbirci, a u isto vrijeme koristio plaćenike za mučenje i ubijanje ljudi ?
Gledam staklenu kupolu dok se presijava na suncu i mislim kako je veliki kralj onaj koji poštuje ljudskost i prepoznaje čovjeka u svakom narodu.
Ovaj staklenik je doista više od same građevine – on je za mene i simbol jedne povijesti i pogrešne politike. Znam kako surova politika kolonijalizma nije bila rezervirana samo za Leopolda II. i druge kolonijalne sile su činile manje – više isto. „ Zemlje velikih ostvarenja su i zemlje velikih nepravdi.“ – rekao je nobelovac Ivo Andrić.
A veliki Antun G. Matoš je cijeli smisao ljudskog života kratko sažeo u rečenici: „ Postati čovjek ljepše je nego postati kralj.“