Pisma iz Belgije – s odmora u Hrvatskoj
piše: Marijana Šundov
Mljet, 18.kolovoza 2013./ Hrvatsku zovu zemljom tisuću otoka. Svaki je poseban. Ipak jedan od njih po mnogo čemu je izuzetan.
Radi se o otoku Mljetu – mitskoj Ogigiji iz Homerove Odiseje.
Puno puta sam bila na Mljetu kod dragih prijatelja i svaki put ostala zadivljena ljepotom i bogatstvom njegovog krajolika, divljom ljepotom litica i mirom predivnih šuma.
Zamislite zeleno-modri otok, na otoku svjetlucavo jezero, na tom jezeru otočić sa samostanom kao iz bajke …
Zamislite špilju čije dno čini svjetlucavo more koje sunce i kamenje boje svim bojama spektra …Odisejeva špilja.
To je samo dio mljetske čarolije.
Puno puta sam stajala na litici zagledana u beskraj daleko gdje se spajaju more i nebo. Pitala sam se da li je ovako i Odisej stajao zagledan u daljinu pitajući se što se događa sa njegovim voljenima i dalekim domom dok je Kalipso zaljubljeno gledala u njega. Obećavala mu je besmrtnost, a on je odabrao smrtnost i ljubav, te dom.
Dom. Stvarno ili mitsko mjesto?
Čemu se vraćamo kada znamo da se u istu rijeku ne može dva puta ući. Za Odiseja, Mljet je mogao postati dom da je on to htio. Odisej je proživio većinu života vraćajući se domu. Njegov život bio je putovanje. Imao je sreću što ga je vjerna Penelopa čekala na kraju puta.
Mljet je najšumovitiji hrvatski otok, 70 posto njegove površine prekriveno je šumama. Uz to na Mljetu zahvaljujući mungosima nema zmija otrovnica. Zmija nema ali ima predivnog cvijeća – na otoku u prirodi cvjeta čak 25 vrsta orhideja.
O ljepoti Mljeta svjedoči i njegovo antičko ime Melita odnosno medeni otok.
Na otoku su dva jezera – Veliko jezero i Malo jezero. Od 1960.godine dio otoka Mljeta proglašen je nacionalnim parkom.
Prvi stanovnici Mljeta bili su pripadnici ilirskog plemena Ardijejaca. Oni su prema predaji sa Pelješca doplovili do Mljeta prije 4000 godina i naselili se uz izvore pitke vode. Bavili su se lovom, ribolovom i stočarstvom.
Prvi pak povijesni pisani spomeni otoka Mljeta dolaze od starih Grka i njihovih moreplovaca. Ploveći morem od strašnih oluja sklanjali su se u mljetske uvale, u zaljeve Sobra i Polače, o čemu svjedoče podmorska nalazišta grčkih amfora.
Poslije, naravno kao i diljem Mediterana, dolaze moćni i organizirani Rimljani. Rimski pisac Apijan opisuje ratove cara Augusta i Ilira na Mljetu.
Pokoravanje Ilira završeno je nekih stotinjak godina poslije, te u 3. stoljeću naše ere u mirnom zaljevu današnjih Polača Rimljani za upravitelja ovog posjeda grade impozantnu palaču. Uz palaču sagrađene su i starokršćanske bazilike. Ostaci i danas stoje i svjedoče o davnom vremenu. Za neke Rimljane ovo je bio dom – mislim prolazeći kroz ulaz u palaču kojim sada vodi cesta.
Jesu li stanovnici ove velike utvđene palače s čežnjom mislili na mjesta odakle su došli u ovaj predivni, mirisni, otočni svijet?
Jesu li bili sretni gledajući ljepotu oko sebe?
Jesu li mislili na neki daleki dom na kopnu?
Zašto se uvijek vraćamo domu?
Dom – ponekad je on samo bljesak sjećanja kojeg prizove miris svježeg kruha ili slika cvijeta. Bljesak sjećanja na ono što smo nekada bili.
Od zidina palače i predivnog mjesta Polače, koje ime vjerojatno duguje samoj palači, put vodi do Velikog jezera. Boja vode jezera je zeleno-modra, a u njoj se zrcale mali zeleni šumoviti brežuljci. Na Velikom jezeru nalazi se otočić svete Marije. Nije to gola kamena površina nego bajkovito mjesto sa starinskim benediktinskim samostanom.
Samostan svjedoči kako su od 12.stoljeća upravo benediktinci gospodari Mljeta. Kao i svugdje gdje su bili njihovi samostani benediktinci su donijeli pismenost. Dok polako šetam oko zidova samostana pitam se jesu li i redovnici razmišljali o domu?
Za duhovnog čovjeka dom je kod Boga, a sam Isus kaže kako u kući Oca ima mnogo stanova. Radom na Zemlji pripremamo dom na nebesima. Ovdje smo na proputovanju.
Mislim se kako nije bilo lako biti na otočiću kojeg pređeš hodom za desetak minuta, na otoku u 12.stoljeću i stoljećima koja su uslijedila. Trebalo je raditi i preživjeti, a ne zaboraviti zadaću zašto si tu.
Mislim, kako je otok Mljet čudesan kako po svojoj ljepoti tako i po slučajnim putnicima koje je dobio.
Jedan od njih je sveti Pavao – apostol naroda koji se 60.godine naše ere spasio poslije brodoloma doplivavši do predjela Mljeta koji se zove Saplunara.
Saplunara je i predivna pješčana plaža. Kristalići sitnog pijeska poput soli svjetlucaju na suncu. Vruć je gotovo vreo od sunca. Bosim nogama nemoguće je hodati ovim pijeskom. Na ravnim stijenama prema moru nakupine su soli. Jaki vjetar jugo nabaca more preko stijena, voda ispari, a ostane sol. Stoljećima su otočani prikupljali žlicama tu dragocjenu sol.
I ja sam se okušala u toj vještini.
Ponovo se u mislima vraćam svetom Pavlu. On je znao gdje je dom i kome je povjerovao, ali htio je i druge ljude poučiti Istini. Kako bi to mogao, morao je najprije naći Istinu u svome srcu.
Pomislim kako se uvijek vraćamo domu tražeći zapravo sami sebe. Prije nego ispunimo srca drugih treba ispuniti vlastito srce.
A, dom?
Dom je u Vječnosti nakon životnog putovanja naše Odiseje.