Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! (A. B. Šimić)
piše: Antonio Gavran
ČOVJEK, to biće majke prirodem neprestano pokušava biti superiorniji od onoga što jest. Neprestano traga za nedokučivim, rješavajući usput kompleksne misterije, igrajući se Boga i razmišljajući pritom da sve što čini jest ispravno.
Jer …nitko nije toliko razvijen umno osim čovjeka i priroda je sama po sebi njemu prepuštena na raspolaganje. Stoga, vladar je ovoga svijeta pa može činiti što god mu je volja …Ili možda ipak ne?!?
Zaista, ovo zvuči superiorno! Moć koju imamo prevelika je za čovjeka, jer kako stvari stoje ne iskorištavamo svoj dar u potpunosti na najbolji mogući način koji se od nas očekivao.
No, priroda polako, ali sigurno drži te uzde svijeta ne dopuštajući nam da pretjeramo i pomislimo kako smo veći od samoga Stvoritelja svemira.
Poput dječaka koji se zaigra i u istoj toj igri učini neko loše djelo pa za to bude izgrđen od roditelja, na isti način se nama vraćaju naša nedjela.
Žalosno je što često nastradaju nevini koji nisu krivi za igranje u „zabranjenoj zoni“.
Kloniramo živote, ispitujemo različita oružja, rastvaramo zemljinu koru, crpimo sve što je moguće uzeti i još pritom zagađujemo svaki njezin kutak bez da s imalo grižnje pomislimo kako ono što činimo nije ispravno i da siječemo granu na kojoj sjedimo.
I onda, priroda na različite načine spusti naša krila na zemlju i pokaže nam tko smo zapravo. Poplave, potresi, uragani i različite elementarne nepogode …na vrlo jednostavan način nam pokazuju u čijim su rukama uzde svemira.
Ovih dana svjedoci smo tragičnih sudbina ljudi koji su izgubili sve što su imali u nekoliko trenutaka koliko je bilo potrebno da voda napuni njihova dvorišta i uništi svu imovinu.
Ne možemo se igrati prirodom, premali smo za tu borbu ma koliko god nam se ponekad činilo da možemo puno više od onoga što činimo. Svaki naš grijeh biti će naplaćen prije ili kasnije, jer priroda nikome ne ostaje dužna.
Što god činili nažao životu oko nas, stostruko će nam biti naplaćeno.
Na lijep način nas je Antun Branko Šimić upozorio u svojoj „Opomeni“, ali nismo htjeli poslušati te čarobne riječi, a možda bi trebali, barem za generacije koje dolaze. – Malen si čovječe, poput mrava nad univerzumom koji te okružuje. Stoga, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!