ZA ILI PROTIV

piše: Antonio Gavran
Hrvatska je ovih dana opet potresena pravima manjina koje očito jedino u Hrvatskoj mogu dobiti sve što požele.

U Hrvatskoj svatko ima pravo na sve, jer to je temeljna ljudska mogućnost, biti jednak drugima pa čak i ako ono što poželiš nema veze s realnošću i normalnim prirodnim slijedom kojeg nije izmislio čovjek već sama priroda u kojoj se sve odvija po zakonima na koja mi ne možemo utjecati, a koja su očito iznad naših umova pa nam se taj prirodan slijed čini suludim i neshvatljivim iakoje  ta priroda funkcionirala prije nas, a i poslije nas će, o tome ne treba niti dvojiti.

Zasigurno vam je jasno o čemu želim govoriti, ne kao sudac, jer nitko nema pravo suditi drugima do li Gospodara koji nas je stvorio.

No, iznijeti ću u ovoj kolumni mišljenje mene kao pojedinca o tome zašto sam za i zašto sam protiv referenduma o pravima na stupanje u brak LGBT zajednici koji će se u Hrvatskoj održati početkom prosinca.

Protiv sam referenduma jer smatram da je nepotreban ponajprije zbog financijskih sredstava koja će se potrošiti na njegovu realizaciju.

Nepotreban je stoga što uopće ne postoji razuman način da se nekome dopusti stupati u brak ako dvoje supružnika nisu pripadnici različitih spolova (ne zato što nisam razuman prema manjima već stoga što tim načinom kršimo prirodne zakone koji su puno složeniji i razvijeniji od onoga što je izmislio čovjek).

Pa je sama pomisao da se nešto takvo ozakoni suluda i svaka rasprava o njoj bila bi uvelike gubitak vremena.

Protiv sam referenduma jer ne želim poticanje mržnje između dvije suprotstavljene strane, tradicionalnog društvenog pogleda u kojem postoje neke norme po kojima se živi otkad postoji definicija društva i novog modernog društva u kojem svatko ima pravo na sve što poželi, norme ne postoje svatko ih kroji onako kako njemu najbolje odgovara.

Ne želim da se upire prstom u bilo koga jer je drugačiji, ali jednako tako biti drugačijim križ je s kojim se treba nositi, jer ne možemo mi svijet prikloniti k sebi, ako svijet drugačije razmišlja. To zasigurno treba imati na umu prilikom traženja svojih prava!

Za referendum sam jer želim zaštiti obitelj kao zajednicu muškarca i žene iz koje nastaju svi sljedeći naraštaji, jer koliko god neki željeli drugačije, priroda se pobrinula da jedino takvim načinom života u zajednici može nastati plod ljubavi, kruna svake obitelji, potomstvo. To nitko ne može pobiti pa ni čovjek koji ima drugačije stavove o obiteljskoj zajednici. Svi članovi LGBT zajednice istim su načinom postali dio svijeta. Zbog toga ne želim podržati obitelj koja nije poveznica muškarca i žene.

Ne želim dopustiti nekome da jednoga dana posvoji dijete koje je i ovako već dosta propatilo jer ne živi uz svoje biološke roditelje. Koliko bi uopće bilo licemjerno posvojiti dijete koje će jednoga dana imati dva oca, ili dvije majke bez da ga itko pita želi li živjeti u takvoj zajednici iako svi njegovi vršnjaci žive u zajednicama koje su tradicionalne, tj. otac i majka. Nemam ništa protiv da LGBT obitelji imaju djecu ako postoji način da ih prirodnim putem kao plod svoje ljubavi i stvore. Možda postoji nekakva čarolija koju ne poznajem da takvo nešto ipak može zaživjeti. U tom slučaju priznajem ozakonjenje takvoga braka.

Za referendum sam jer često pomislim što je sljedeće što će ljudi htjeti ozakoniti?!? Netko će se možda jednoga dana zaljubiti u cvijet ruže ili zlatnu ribicu pa će i njegova prava biti ugrožena ako mu se ne dopusti stupiti u brak sa bićem kojeg voli. Netko će pak poželjeti hodati gol po ulici pa će i njegova prava biti ugrožena ako mu se ne dopusti činiti što mu je volja, itd…

Moderan čovjek totalno je skrenuo sa pravoga puta. Pritom ne mislim na nikakav vjerski put, jer bonton je plod razvitka ljudskog društva, a njegove norme u današnjem svijetu sve manje poprimaju važnost u razvitku modernog i suvremenog čovjeka. Danas svatko ima neka prava, možda baš zato ljudsko društvo se nalazi u krizi većoj nego ikad.

Čovjek treba biti slobodan, ali prevelika sloboda nikada nije donijela najbolje rezultate, jer uvijek želimo više, ta urođena pohlepa nikada nas neće napustiti.

Stoga, željeti nešto što se kosi sa normama koje polako blijede ali i dalje postoje, slično je borbi s vjetrenjačama iz koje teško da čovjek može izaći potpuno čitav. Ljubav ako zaista postoji između dvoje ljudi, bez obzira na oblik zajednice u kojoj oni živjeli, ne traži priznanje cijeloga svijeta i pažnju drugih ljudi. Ljubiti i voljeti može se i daleko od očiju javnosti. Jednako kao što je degutantno i pomalo provocirajuće pred prepunim šetalištem razmjenjivati nježnosti naočigled drugih prolaznika isto tako degutantno je činiti stvari koje su dio intime dvoje zaljubljenih ljudi, bez obzira na oblik zajednice u kojoj se ljudi nalazili.

Ako je nekome zaista toliko potrebna potvrda za ljubav, i priznanje za nešto što ne pripada standardnoj i uvriježenoj definiciji bračne zajednice onda ta ljubav nije niti vrijedna spomena.

Svatko ima pravo živjeti svoj svijet, ali u svoja četiri zida, sve izvan toga pripada zakonima većine …