Piše: Antonio Gavran
Čim pomislimo na slijepu osobu u glavi nam se stvori slika čovjeka koji ovisi o drugima. Prikačimo mu taj epitet a da ni ne porazgovaramo s tim čovjekom i vidimo njegove mogućnosti, bez obzira na hendikep kojim je obilježen.
Upoznavši jednog takvog čovjeka shvatio sam da je naše razmišljanje prečesto potpuno neutemeljeno i neprihvatljivo. Ispričat ću vam priču o slijepcu koji odlično vidi svijet bez obzira na fizičku nemogućnost gledanja stvari i prirode koja ga okružuje. On možda svijet ne vidi fizičkim očima, ali vidi ga očima duše koje imaju oštriji pogled i od najoštrijeg pogleda svijeta.
Njegovo ime je Robert. Živi u Zagrebu. U svom radu i djelovanju ističe se u zajednici. Oslijepio je još u osnovnoj školi. Slijep završio srednju školu. Studirao povijest na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završio fakultet, magistrirao i sada piše doktorat. Napisao je nekoliko knjiga i predaje povijest na fakultetu. Što reći, nego diviti se tome čovjeku. Čovjeku koji nam svojim primjerom pokazuje mnogo toga…
I onda ljudi kažu da im je život darovao teret kojeg jednostavno ne mogu nositi pa posustaju, oduzimaju si ovaj prekrasan dar, dar življenja. Robert je primjer čovjeka koji je nesretnim okolnostima dobio teret da ovaj svijet ne gleda fizičkim očima. No bio je hrabar, mogli bismo reći i heroj jer je spremno prihvatio svoj križ. Obuhvatio ga objema rukama, stavio na svoja leđa i krenuo.
U početcima je možda taj križ bio težak, ponekad i pretežak, ali Robert se ipak borio. Borio se ponajprije sa samim sobom, a zatim i sa okolinom koja ga možda ponekad nije ni prihvaćala i na kraju pobijedio. Pokazao je da bez obzira na svaku prepreku mi ipak možemo pobijediti, pokazati svijetu da vrijedimo i više nego što svijet o nama misli.
Na kraju, što reći, osim zahvaliti se Robertu jer je primjer za uspjeh. Primjer da kada god nam bude teško, kada mislimo da ne možemo uspjeti, prebroditi novu prepreku, sjetimo se Roberta. Njegov primjer ulijeva nadu da je svaki križ moguće savladati ako s dovoljnom dozom upornosti koracamo pod teretom koji nam pritišće tijelo.
Pođimo, stoga njegovim stopama. Spremno prihvatimo teret života. Predaju se samo kukavice. Ponekad će biti teško, ali s vremenom i mi postajemo jači pa će taj teret predstavljati manji problem, koliko smo u početku mislili.
Roberte hvala ti!