PISMA IZ BELGIJE
piše: Marijana Šundov
Bruxelles/ U jednoj od prošlih reportaža pisala sam o jednostavnim ljudima i starom gradskom kvartu Sablon. Ovaj put nešto sasvim drugačije.
U susjedstvu Sablona, odmah do, je – Kraljeva palača. Hodam ulicom koja se zove – kako je i red – Rue de la Regence ili Kraljevska ulica. Od Sablona do palače je samo desetak minuta lagane šetnje te brzo izlazim na veliki trg.
Da nema automobila koji jure, semafora i zvukova mobitela lako je zamisliti kako sam se vremeplovom vratila u prošla stoljeća i to nekih tristotinjak godina unazad. Svugdje oko mene je povijest – pod nogama izglačane od hodanja kamene kocke, lijevo i desno starinske, uglavnom neoklasicističke zgrade, a ispred mene velika kraljeva palača.
Naravno, kroz glavu mi prolaze razne misli, iskrsavaju sjećanja na sadržaje bajki o usnulim ljepoticama i hrabrim kraljevićima. Kada sam odrasla naučila sam kako nije baš sve tako idilično. Ima različitih kraljeva i kraljevića. Neki od njih imali su itekako mračnu stranu. Znam, bilo je i onih prinčeva i princeza koji su bili tako dobri da su proglašeni svetima.
Gledam ispred sebe palaču, prostrani trg i mislim kako doista povijest pišu pobjednici. I to ne samo pišu nego i grade doslovno urezuju u kamen sve svoje. Pobjednici donose načine gradnje, običaje, kulturu, često nameću jezik i vjeru. Primjerice nije teško naći u Europi i šire tragove starih Rimljana – one specifične forme grada, ulica i trgova. Još je lakše u gradovima diljem starog kontinenta otkriti tragove austrijske vladavine.
Upravo je ta materijalna povijest koju vidimo ona koja je točna. Ona zabilježena u knjigama više je podložna ljudskim interpretacijama. Netko je zapisao „ Prouči povjesničara prije nego proučiš činjenice“. I to je točno.
Svako odabire ono što mu odgovara,a zanemaruje ono drugo. I sami smo to nedavno imali priliku doživjeti na našim prostorima. Tek s nestankom starog sustava pojedine istine su počele izlaziti na površinu.
Slično je i u Belgiji. U njezinim gradovima čitam sa ulica povijest i vidim tragove koje su ostavile različite vladavine – Rimljana, Francuza, Španjolaca, Nijemaca, Austrijanaca, Nizozemaca …Svatko je ostavljao trag.
Sadašnjost ima uporište u prošlosti. Na primjer, jezična granica u Belgiji, između Valonaca ( francuski ) i Flamanaca ( flamanski ), ide upravo linijom razgraničenja kojom je u davnom 9.stoljeću podijeljena između Francuske i nekadašnje Lotaringije.
Kraljeva palača ispred mene isto tako pokazuje povijest, priča priču o prošlosti i svjedoči sadašnjosti.
A, sadašnjost je takva da je kraljeva palača skladno uklopljena u gradski kvart. Ona ne dominira i ne odskače izgledom od trga. Zapravo okolo ima još takvih lijepih zgrada, zgrada skladnih ravnih linija građenih u neoklasicističkom stilu. Dugi trg ( Place des Palais ) odvaja kraljevu palaču od velikog parka. S druge strane ovog parka, nazvanog po samom gradu, je još jedna palača i to Palača naroda – Belgijski federalni parlament.
Tako ove dvije jednako veličanstvene zgrade, okrenute jedna prema drugoj, i odijeljene Bruxelles parkom, simboliziraju sadašnji belgijski sustav vlasti – Ustavnu monarhija.
Današnji izgled kraljeva palača duguje kralju Leopoldu II., koji je ne tako davne 1904.godine, naložio preoblikovanje stare zgrade. Sami temelji zgrade stari su gotovo 800 godina i pripadali su utvrđenom dvorcu Coudenberg. Kao i druge utvrđene palače toga doba dvorac je bio dio gradskih bedema. U dvorcu su stolovali moćni knezovi od Brabanta. Slijedili su ih burgundski kneževi, španjolski, austrijski i nizozemski kraljevi. Svatko je imao svoju viziju palače. Krila i dvorane su dograđivani, rušeni, pregrađivani …Sve je na kraju nestalo u požaru 1731.godine. Na ruševinama stare niknula je nova zgrada.
Prvi belgijski kralj koji stoluje u palači bio je Leopold I. On je ujedno i prvi belgijski kralj uopće. Belgija je na specifičan način dobila kralja. Jedan je to od rijetkih kraljeva koji je izabran glasovanjem u parlamentu. Imala sam priliku sa grupom kolegica posjetiti Belgijski federalni parlament. Prikazan nam je film, a ljubazna službenica zadužena za odnose s javnošću odgovarala je na naša pitanja.
Doznale smo kako je protiv nizozemske vlasti odnosno kralja Wiliama I. Oranskog buknula revolucija 1830.godine. Osnovan je parlament – Nacionalni kongres Belgije, a jedna od prvih odluka koju je donio ticala se oblika vladavine. Naime parlamentarci su birali između republike i monarhije. Prevladalo je mišljenje kako Belgija treba biti kraljevina.
Potom je trebalo naći kralja. Nacionalni kongres izabrao je za kralja plemića iz njemačke dinastije Sachen Coburg. Belgija je dobila prvog kralja – Leopolda I. Ovaj kralj nije ništa mijenjao u palači u koju se uselio poslije nizozemskog kralja. Nalazio je potpuno odgovarajućom i prihvatljivom za sebe.
Međutim njegov sin Leopold II. je držao kako je palača neprimjerena za kralja njegovog značaja. Leopold II zato palaču stalno dograđuje, renovira i poboljšava. Radovi se nastavljaju sve do Leopoldove smrti. Kraljeva palača u doba Leopolda II. udvostručuje površinu. Fasada kojoj palača duguje sadašnji izgled dodaje se kasnije.
Sjedim u parku između dvije palače i gledam kapljice vodoskoka. Vjetar ih nosi na prolaznike – djecu, bicikliste, zaljubljene parove. Kapljice trepere na suncu i stvaraju dugu. S jedne strane kroz drveće vidim kraljevu palaču, a s druge strane kroz vodoskok drugu palaču, onu popularno zvanu palačom naroda (Belgijski parlament).
Misli mi kreću ponovo u prošlost na neke stvari koje smo učili godinama, a koje su se poslije pokazale krivim. Kako su se lako proglašavale pojedine pojave demokracijom, kako su se lako osuđivali drugi sustavi. Mislim, kako nismo imali kralja ali jesmo državnike koji su se ponašali poput kraljeva. I ne samo kraljeva ponašali su se poput bogova. Povijest nas uči kako se demokracija gradi.
Postoje univerzalne ljudske istine koje uvijek treba imati na pameti. Čovjek nije bog. Lijepo je to kratko rekao Albert Einstein „ Moj politički ideal je demokracija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola“.