Pisma iz Belgije/s odmora u Hrvatskoj
piše: Marijana Šundov
Split/17.siječnja 2014./ Postoje mjesta, ljudska naselja – sela ili gradovi – u kojima se povijest na neki način zgusnula, oni žive kroz tu povijest i kao da su zaleđeni u njoj. Sve je podređeno očuvanju te slike, pa i njihovi stanovnici.
Postoje druga mjesta – na neki način meni još tužnija, mjesta bez ljudi – mjesta sa samo jednom funkcijom. Ulogom pokazivanja nečeg iz prošlosti, uglavnom uništenja, razaranja …pa se kao turist šetate kroz ruševine, snimate fotografije i pokušavate zamisliti ljude koji su nekada tu živjeli.
Bila sam na puno takvih mjesta poput ruševina drevne Salone nedaleko Splita ili rimske luke Ostije koja je izronila iz pijeska pred očima arheologa gotovo potpuno očuvanih građevina …
A, postoje pak oni živi gradovi i sela bogate prošlosti, ovo ne znači uvijek i sretne i mirne, ali koji su tu svoju povijest prihvatili, žive s njom i u njoj. Nigdje se taj ljudski duh koji ima sposobnost gradnje, oplemenjivanja, simbioze, preživljavanja i rasta ne vidi tako očito kao ovdje – drevnom grčkom Aspalathosu, rimskom Spalatiumu odnosno hrvatskom Splitu.
Uvijek se nasmijem kada me prijatelji ili poznanici na proputovanju kroz Split pitaju:
– A, gdje je ta Dioklecijanova palača, čitali smo o njoj?
Oni koji očekuju vidjeti na osami izdvojenu veličanstvenu građevinu staru tisuću i sedamsto i koju godinu u koju se može ući kao u kakav muzej, ostaju iznenađeni. Takve palače u Splitu nema. Ipak, nemojte misliti da nešto tako staro i vrijedno na istočnim obalama Jadrana – obalama burne i teške povijesti, ne postoji ili da je kakav mit.
O, da, palača postoji i očuvana je jako dobro. Međutim, Dioklecijanova palača je postala grad, njezini hodnici su gradske ulice, njezin mauzolej odnosno carevo kultno mjesto postade i ostade jedna od najstarijih katedrala na svijetu. Palača sagrađena da bude kuća jednom čovjeku postade domom mnogih ljudi i to generacija ljudi. Jer ljudi još uvijek žive u palači …
A, priča, ona zabilježena prema povijesnim izvorima, ide ovako – početkom 4. stoljeća jedan od tetraha, četvorice rimskih careva koji su vladali ogromnim Rimskim carstvom, odluči povući se iz Rima.
Je li Dioklecijan bio prisiljen to napraviti ili je pritisnut godinama i bolesti sam odlučio naći mirno utočište? To vjerojatno nikada nećemo saznati.
Postoje teorije koje potkrepljuju i jednu i drugu tezu. Ono što je važno, je kako ubrzo u uvali poluotoka oko 5 kilometara od tadašnje Salone, centra rimske provincije Dalmacije, niče predivna građevina. Car Dioklecijan koji uživa status božanstva, Jupiterovog sina 305. godine, useljava u svoj novi dom.
Palača je sagrađena po uzoru na kastrum – rimski, vojni logor. Okružena je obrambenim bedemima i kulama jer je najveći grad Salona udaljen čak 5 kilometara. I unutrašnjost palače odgovara vojnom logoru – postoje dvije glavne okomite ulice odnosno hodnika, Cardo i Decumanus.
Palača ima četiri ulaza i podijeljena je na dva glavna dijela – južni za samog cara i njegovu obitelj, te sjeverni za carsku gardu i poslugu. Naravno južni dio ulaza s mora ima raskošniju fasadu.
Unutar palače sagrađen je mauzolej i predivni prostor ispred njega na kojem će se pojavljivati carsko božanstvo, Jupiterov sin Dioklecijan, svojim podanicima.
O samoj palači zna se danas gotovo sve, kakav je bio njezin izvorni izgled, imena grčkih majstora koji su je gradili, Zotikos i Filotas, koji u kamen urezaše svoja imena.
Poznato je od kuda je dopreman građevni materijal, te da gradnja trajaše od 293. do 305. godine. O samoj palači kao građevini ili pak arhitektonskom antičkom spomeniku se zna gotovo sve, međutim, njezino pravo značenje i vrijednost pokazat će tek kasniji događaji.
Početkom 7. stoljeća bojeći se slavensko-avarskih provala dio stanovnika drevne Salone sklanja se u zaštićenu carsku palaču. Bio je to početak grada Splita.
Prema predaji, prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin, pretvara Carev mauzolej u crkvu, Jupiterov hram pretvoren je u krstionicu, a stražarski hodnici iznad obrambenih vrata postadoše male crkve.
Od tih crkava danas su sačuvane dvije, Sveti Martin nad sjevernim i Gospa od Zvonika nad zapadnim vratima bivše palače. Dioklecijan je progonio kršćane, a relikvije mučenika pogubljeni pod njegovom vlašću svetog Dujma i svetog Staša prenesene su u nekadašnji carski mauzolej.
Palača se preobražavala u srednjovjekovni grad, a podizanjem jedinstvenog zvonika u 13. stoljeću, mauzolej koji sada umjesto careva tijela čuvaše relikvije svetaca, postade katedrala i to jedna od najstarijih u svijetu.
S
jedim na klupi i gledam južno pročelje Palače. Zraci zalazećeg sunca kao da se igraju na zidovima.
Oko mene šetači – zagrljeni parovi, majke s kolicima, starci u razgovoru …čuju se krikovi galeba, dječji smijeh.
Pomislim na Dioklecijana i svetog Dujma, zaštitnika Splita i kako su njihove sudbine bile i ostale ispletene.
I jedan i drugi ostadoše dio ovog jedinstvenog Grada – Grada izniklog iz palače.