Razmišljanje o poplavama i ljudima
tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles, 24.svibnja 2014./ Tema današnjeg članka trebala se nastaviti na prošla dva o velikoj i Mini Europi i izborima za Europski parlament.
Međutim, te teme će sačekati neko drugo vrijeme jer uglavnom o čemu razgovaramo u ovoj našoj maloj hrvatskoj zajednici u Belgiji su poplave kod kuće i u susjedstvu. I poplava nije tema samo između nas nego i prilikom razgovora sa strancima.
Nedavno sam bila na izletu koji je organiziran za žene u sklopu NATO konferencije. Sve su me pitale o poplavama. Sve su čule za njih i Kanađanke, i Amerikanke, Francuskinje, Dankinje …
Loše vijesti se brzo šire. Svijet je već odavno postao veliko selo.
Mi u našoj misiji između sebe razgovaramo kako pomoći.
Tako su neki sami od sebe već uplatili novce na račune Crvenog križa, a ovu nedjelju ćemo i svi zajedno poslije mise na hrvatskom jeziku u Bruxellesu i Antwerpenu prikupiti donacije, koje će potom naš vrijedni fra Tomo Anđić, u jednakim iznosima, uplatiti na račune Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i „Kruha svetog Ante“ u Sarajevu.
Rodila se i ideja da mi žene iz država pogođenih poplavom znači iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije organiziramo humanitarnu prodaju kolača u NATO centru poput onih u sklopu NATO humanitarnog sajma ( NATO Charity Bazaar) o čemu sam već nekoliko puta pisala. Potom bismo ta sredstva podijelili na jednake dijelove i uplatili za pomoć poplavljenima.
Naravno o tome ću poslije napisati više kada bude konkretnih detalja.
Teško je u Belgiji u kojoj stalno pada kiša, doslovno „stalno“ što znači svaki dan i to ne kišica nego prava obilna kiša; i u Bruxellesu čije ime znači „dom u močvari“ ne postavljati pitanje – kako ovdje nema poplava?
Ulice grada Bruxellesa su suhe i poslije kišurine od nekoliko sati kada su kapi kiše ponekad poput malih mlazova vode, velike i moćne. Nema u gradu zaostalih barica niti potočića uz rubove ceste.
Nisam se pitala kako je to moguće jer odgovor je vidljiv svugdje oko mene.
Da – ovo je područje bogato rijekama, močvarama i kišom. Da – ovdje su ljudi navikli živjeti s tim i uredili svoje živote, svoja sela i svoje gradove sukladno tome. Čemu? Pa prirodi – odnosno okolišu i uvjetima u kojima žive.
Grad Bruxelles nema kvarta koji nema ili jezero ili uređenu močvaru. Prepun je parkova s jezerima u kojima plivaju labudovi, patke, guske i ostale meni znane i neznane ptice.
Prvo sam mislila kako se radi o umjetnim jezerima međutim nakon nekoliko posjeta primijetila sam kako to nisu umjetna jezera, ta voda je već bila tu, a uličnim odvodnim sustavima voda se preusmjerava upravo tamo – u ta jezera i male močvare. Vode imaju svoj prirodni tok i evo – u malim kotlinama i poljima u Bruxellesu su jezera. Tamo su gdje vode se skupljaju gdje i trebaju biti jer su ljudi poštovali prirodu i naučili surađivati s njom. ( Napomena – sve fotografije uz tekst su detalji iz parkova u gradu Bruxellesu.)
Čitam kako je i Europska komisija naglasila kako zaštita od poplava treba biti po načelu „ Davanje prostora rijeci“ što znači čuvanja prirodnih područja uz tokove rijeka i njihova proširenja spajanjem odvojenih rukavaca i odmicanjem nasipa od rijeke kako bi se smanjili vodostaji za vrijeme poplava. Upravo je to ono što ovdje u Belgiji rade.
Razmišljam kada sam prvi put čula za poplavu i poplavljenu kuću. Priča je to iz moje mladosti. Gotovo svake godine školske, ljetne praznike sam bila kod bake na selu. Selo je jedno od mnogih na rubu Duvanjskog polja ( Duvno je sadašnji Tomislavgrad).
Sva sela su sagrađena na uskom rubu između polja i planine, ali ne u polju nego na padini planine. Lakše je bilo graditi u polju, ali naši stari su krčili kamen i gradili kuće na padini planine jer su znali da polje poplavi, znali su da u proljeće od snijega nabujale bujice slijevaju se u polje. Točno su znali gdje se zadržavaju vode i gdje ne treba graditi kuće.
Sjećam se ljeta tamo negdje pred kraj sedamdesetih kada je jedan povratnik iz Njemačke prvi počeo graditi kuću u polju. Čovjek je dugo bio odsutan i valjda zaboravio prirodni tijek stvari. Nisu pomogli ni savjeti starijih tipa kako tu „gdje on namjerava graditi kuću nije nikada bilo kuće“ jer on je mislio kako je to „baš zgodan prostor, odmaknut od susjeda ma što bi se tiskao kada ima mjesta i što će mu oni govoriti kada i što na svojoj zemlji će on graditi“.
Sjećam se, to ljeto je vrlo brzo nikla kućica. Lijepa jednokatnica po njemačkom tlocrtu – izgledala je kao iz kakvog modnog magazina jedina kuća lijepe, ružičaste fasade sa bijelim ukrasnim kamenom i jedina kuća s druge strane ceste, ne na padini nego u polju. Meni je to bila najljepša kuća koju sam do tada vidjela … Sada tamo nitko ne živi, od kućice su ostali samo temelji jer sa prvom jačom zimom kuća je bila poplavljena i oko nje je bilo malo jezero kako je to bilo i puno puta ranije …
Neću reći kako je ovo dobar primjer. Ovo je samo moje malo razmišljanje i najstarije sjećanje na poplave. Jer u Slavoniji i Bosni i Srbiji…poplavljeni su gradovi i sela koja su stoljećima tamo bila. Možda se i nije moglo obraniti od ove svibanjske vodene kataklizme. Ali sigurno je ovo što se dogodilo dobar povod za razmišljanje i odluke o alternativnim načinima obrana od poplave. Jedno znam, ovo se ne smije više ponoviti.
Uz same vijesti o poplavama svi smo bili svjedoci, kako reče na vijestima Hrvatske televizije jedan djelatnik Crvenog križa, „poplave humanosti“ jedne bujice ljudskosti koju čine suosjećajnost, dobrota i prijateljstvo.
Veća katastrofa je spriječena jer se nije gledalo tko je koje nacionalnosti, nego se pomagalo. Ljudi nisu čekali institucije već su se sami organizirali i pomagali. Dobrovoljci su samoinicijativno išli.
Pokrenula se jedna velika iskonska snaga ljudi – hrabrost, dobrota, suosjećanje. Gledalo se ne što će drugi učiniti, nego što ja mogu učiniti. Samo kada bi što više svi mi takvi bili i u običnim danima, običnim – mislim na dane bez prijetnji rata ili prirodne kataklizme.
Sjetim se riječi velikog američkog predsjednika Kennedija koji je u svom inauguracijskom govoru upozorio svoje zemljake kako trebaju biti aktivni građani sada već legendarnim riječima „Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za nju.“
Čitam i po internetskim forumima, kako našima u Hrvatskoj tako i onima kod susjeda – u Bosni i Srbiji, razmišljanja ljudi …razne priče – o pohvalama ljudskosti…o zahvalnosti…o primjerima hrabrosti, ali čitam i rečenice o strahovima od obnove nekih starih mitova „o bratstvu i jedinstvu“.
Mislim kako nikada ideja o bratstvu nije loša …ono loše je uvijek bila zloupotreba te ideje …
Kada se vratimo na početke – baš one prave početke, dođemo do onog biblijskog iz Starog zavjeta i onog Kristovog iz Novog zavjeta – svi su ljudi braća…
Svi su ljudi braća …
Svi smo mi jedno …sagrađeni od iste materije i od sličnih snova.
Svi se znamo radovati …svi znamo tugovati.
Prava ljudskost nema granica.
To o čemu pišete Damire je čisto promasena tema, nema nikakve veze s komentiranim tekstom, toliko.
Ante, nisi me shvatio, moj komentar je obuhvaćao općenito stanje u Hrvatskoj. Što se tiče teksta i autorice moj veliki respekt. Samo ću ponoviti početak prethodnog komentara koje je napisala Sonja “Divan članak”. Što se “onoga” što vi nazivate “nažalost” apsolutno se neslažem. Nemožete nekoga ili nešto poštovati ako nevolite svoje. Pa čovječe kako ja mogu poštovati svoga susjeda i njegovu tradiciju i nacionalnost ako nevolim svoje. Evo, navest ću jedan primjer. Služio sam ondašnju vojsku (JNA) tamo osadesetih godina u Prištini. Jedan vojnik koji je često znao reći “ja sam Slavonac iz Osijeka” pitao je jednog vojnika iz Niša… Read more »
Mislim ipak Damire, uz svo dužno poštovanje da je i autorica teksta poštovanje čovjeka stavila na prvo mjesto, i prije nacije, države, svjetonazora, karaktera. Mislim da je često upravo greška u zamjeni mjesta prioriteta, što ste i vi, na žalost u komentaru napravili, pa nam onda ide krivo. Kompliment gospođi Šundov i njenim svjetonazorima i tekstovima s ljudskom porukom. Poštovanje svakome, a najprije čovjeku, živome biću bez obzira na sve razlike. Pozdrav
Svi smo mi ljudska bića, ali vrlo različita po svjetonazoru, po tradiciji i po karakteru. Kao prvo mi trebamo naučiti voliti i poštovati svoju tradiciju, svoju naciju i svoje prirodno bogastvo i tek tada možemo dostojanstveno poštovati druge nacije i njihove tradicije. U Hrvatskoj postoji veliki broj ljudi koji ne poštuju Hrvatsku državu, ne poštuju Hrvatsku tradiciju a niti svoju nacionalnost. To je najveći problem. U ovom prirodnom zlu koji nas je dohvatio, većina ljudi su pokazali ljudskost i dobrotu. Međutim što se tiče državnog sistema to je bila velika katastrofa koje će tek izaći na vidjelo. Sva sreća da… Read more »
Divan članak, možda da ga proslijedimo našima na odgovornim pozicijama pa ako ne znaju kako da se obrane od poplave nek pitaju one koji znaju,ionako putuju besplatno, o našem trošku, svuda. A o čovječnosti nemam šta reći, čovjek je uvjek bio čovjek a “insan” je bio i ostao “insan”, takve se ne može promjeniti.