KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Već četvrti puta se održava Sveti Vid u Strušcu. A ja se prisjetim nekadašnjih proslava „Vidova“ …
Tada su bili licitari, ringišpil, sladoled, medovica i kraher. Iz sela Osekova bi jedna seljanka donijela košaru s trešnjama, i znam kako su bile skupe, ta njezina mala mjerica …malo tko bi ju mogao kupiti.
Danas na Vidovo, ima trešanja u Strušcu koliko voliš, ali ih nitko i ne bere.
Kada je naš župnik najavio proslavu Vidova, rekao je da će se održavati, četverodnevna …prije je bila trodnevnica … i ja si pomislim, tko će to izdržati, pa eto …
Prvi dan je poslije večernje mise u sali a i na misama priprave za Blagdan sv. Vida, govorio pater Mariano Passerini iz Italije, sestra Marija iz Kutine je prevodila. Tema OBITELJ. Sestra je donijela naručje napisanih dječjih radova i crteža iz Kutine. Sve sam polijepila u domu, kasnije pročitala. Ispod jednog sastava je pisalo „moja obitelj ima puno čvorova“. Na večer smo komentirali, što to znači.
Kada bi tako lijepo bilo u svakoj obitelji, kao što su ta djeca napisala, bilo bi to Božanstvo.
Na kraju predavanja, je Natalija odsvirala „Bethovena“.
Drugi dan opet prikazivanje filma i predavanje. Naime, Ivan Bonifacije Pavletić, je rođeni Moslavac kraj Kutine, točnije iz Zbjegovače, prije 150 godina dao svoj život za vjeru. Njega pokušavaju Tlijani nakon 150 godina dignuti na oltar svetosti. Sada se spominje po prvi puta u Moslavini. Koje čudo.
Kako je već, po neznam koji puta, bio s nama i svećenik (tamnoputi) iz Kutine- Kameruna, nakon predavanja djeca su pjevala pjesme, a on je najednom zapjevao pjesmu „ I ja jesam Moslavačko dijete“ Svi su se smijali. Slatko je to zvučalo. Usto nam je pričao, da mu je mama iz Moslavine.
Treći dan je, za proslavu svetog Vida, počela priprema, sa naručivanjem jela, graha s kobasicama, pića, kolača. Predsjednik mjesne zajednice, g. Pavličević je, kao i uvijek, pokretač svega posla oko naručivanja i postavljanja šatora i stolova. Hvala mu.
Proslavi su nazočili: „Puhačka glazba iz Gornje Stubice, KUD – Husain iz Husaina kod Kutine i domaćini iz Strušca.
Te subote je KUD-Stružec imao i nastup u Vezišču. Proslava 150-godina naše Moslavačke operne primadonne, Milke Trnine.
Već prije tri dana, sam okitila crkvu s bijelim ljiljanima, a posebno oltar Svetog Vida. U subotu rano smo okitile i paviljon-sjenicu, jer će misa u nedjelju biti tu vani. Izvadila sam posljednji novi štikani stoljnak, za oltarnik, a zvonarica je oko stola omotala svilom našivenu kopertu. Prekrasno. Na paviljon i okolo njega, smo napravile male aranžmane i privezale ih na stupove. Kasnije je Katica još donijela ruža i sve dotjerala.
Radionica „Košarica“ je na dva stola iznijela svoje ručne radove, kao i susjedno selo, svoje radove.
Nedjeljna proslava je krenula procesijom kroz selo, do crkve, gdje su čekali ljudi ispod šatora, no vruće je bilo jako. KUD-Stružec je hodočastio u nošnjama, kao i gosti. Domaćini su poslije svete mise, prvi započeli program s pjesmom, „Sveta zemlja“.
Potom je voditeljica iz Vezišča, Lidija, pročitala jednu moju pjesmu, posvećenu mladima iz KUD-a Stružec, a njih je u zadnje vrijeme, što nas jako raduje, došlo 16 ( šesnaest) novih.
Ovaj nastup im je bio bez greške a znate teški su koraci u plesu narodnih plesova za mlade generacije, oni nisu jednostavno to naučili, dok je bilo vrijeme.
Poslije nastupa, svi su pojeli grah i dugo se zabavljalo i pjevalo s muzikašima. Sve koji su uvjereni da se uz limenu glazbu ne može pjevati ili čak plesati, želim razuvjeriti – i tekako se može zatancati, zapivati i zapopevati – uz ovaj orkestar uvijek. Čak je i svećenik Mariano, zaplesao sa mnom.
Na kraju proslave, kada se pater Mariano opraštao s predsjednicom KUD-a, Ružicom, rekao je: „ Vi i Marija se ističete iznad svih, jedna jednina ste, i pašete si kao jedna“. Tako nekako. Velike su to riječi pohvale. Promatrao je on sve dugo, četiri dana, očima je čitao ljude – poznaje on hrvatski jezik jako dobro i tečno čita misu, pjeva i moli; još se ne usudi propovjedati na hrvatskome. Hvala mu. Neka svoje dojmove i slike, ponese u svoju domovinu i neka ih pokaže tamo, da vide ljudi kako neki ljudi, tamo daleko u Hrvatskoj, još imaju duše i srca za vjeru.
Najviše hvala našem župniku Nedjeljku. Bez njegove organizacije teško.
Ah, da, zaboravila sam reći, drugi dan poslije predavanja sam pozvala tamnoputog svećenika Alphonsea i patra Mariana, župnika, te časnu k nama, i pohvalila se sa mojim malim muzejem, slikama i knjigama, bili su oduševljeni. Sestra je rekla: „Pa ne možeš vjerovati, da netko ovako skriven posjeduje toliko blago i da netko još u današnje vrijeme živi normalno“.
Moje KUD-ovke su sve, kao i uvijek, odradile za pet. Meni je ova proslava „Vidova“, bila najljepša do sada.
Srdačan pozdrav iz Domovine.