NIŠTA NAM NIJE SVETO

Piše: Emil Cipar
Jučer je bio Dan državnosti u državi čija je samostalnost obranjena u krvavom ratu. Ta država se zove Hrvatska i u njoj žive Hrvati, nekad ponosan narod.

Samo 22 godine nakon što je Hrvatski sabor proglasio samostalnost, većina Hrvata je taj dan potpuno zaboravila. Dobro …ima tu i tamo neko službeno obilježavanje, državne ustanove ne rade taj dan, tu i tamo može se vidjeti pokoji stijeg, ali inače…

I to je sve!

Hrvatski narod je potpuno zaboravio da ima svoju državu o kojoj se mora sam brinuti, čije ime valja spominjati. Nisam patetičan, ali me užasno nervira činjenica da je šoping jedini kulturni sadržaj u Hrvata na Dan državnosti.

Trgovački centri i supermarketi su otvoreni cijeli dan. Na dan državnosti svoje države Hrvati pune džepove stranim vlasnicima trgovačkih centara, tako da se oni u konačnici mogu više veseliti našem prazniku nego mi.

Pitanje je samo kako takvo ponašanje pojasniti brojnim žrtvama Domovinskog rata kada jednoga drugoga dana budemo polagali vijence na njihove grobove. I taj dan kada mi budemo polagali vijence bit će opet neki praznik, trgovine i hrvatski personal će raditi, a strani gazda će zadovoljno trljati ruke.

Ovakvim nas Europa želi. Pokorni i izgubljeni, spremni u svakom slučaju uhvatiti se za lisnicu i na tuđim blagajnama ispeglati karticu.

Čak i na dan hrvatske državnosti.

Hrvatski barjak na zgradi njemačkog trgovačkog centra djeluje mi licemjerno. Barjak je naš i nama pripada, a zarada pripada strancu.

– Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj.

(Stjepan Radić, brošura „Što želimo?“, Zagreb, Duhovi, 1902.)