Esej o hrvatskom identitetu 18-godišnje Ane Smolković
Berlin/ Čuvši esej maturantice Ane Smolković na nedavnoj priredbi Hrvatske nastave Berlin, bijah riješena objaviti ga na našim stranicama a uvrstih ga, pored Pisma iz Afrike Andreje Vidović, i u program obilježavanja ulaska Hrvatske u Europsku uniju jer na svjetlo dana iznosi, misli, dileme i stanje duha jednog dijela mladih ljudi hrvatskog podrijetla, rođenih i odraslih u Njemačkoj ili drugdje u svijetu. Valja to pročitati. /Urednica/
piše: Ana Smolković
Draga mama, dragi tata,
u zadnje vrijeme se puno toga u mom životu mjenja. Zadnjih šest mjeseci nisu bila laki za mene, jer sam prelazila jednu novu i bitnu fazu svog života, a za vas, jer ste puno toga sa mnom morali doživjeti i trpjeti.
Slavila sam 18. rodjendan, počela voziti sama autom, planirala boravak u Argentini i maturirala.
Sjećam se, kada sam se sa prvog maturalnog ispita krajem ožujka navečer vratila kući, pa bila toliko umorna te mislila se taj tren baciti u krevet pa prespavati sljedeće dane. No, zaustavila si me ti mama u dnevnom boravku, dok su tata i brat Benedikt ujurili u sobu pjevajući rođendansku pjesmu.
Ništa mi nije bilo jasno, pošto sam tek sljedeći tjedan trebala imati rođendan. Jeste li mi iz još nepoznatih razloga prešutjeli da mi je rođendan 22.03. a ne 29.03?
Jesam li ipak možda posvojena te rođena u Albaniji, gdje su možda zapisali krivi datum rođenja u rodni list, pošto su mi braća to tvrdila godinama?
Sve je to prošlo kroz moju glavu, ali nikako nisam očekivala ono što se onda dogodilo.
Pročitavsi papir koji ste mi dali u ruku primjetila sam da držim avionsku kartu za Zagreb u rukama s polaskom drugog dana. Ne vjerovavši koji ste mi napravili dar, tekle su mi, to jest lijevale suze niz obraz, toliko da je Benedikt postao nesiguran oko toga jesu li to suze tuge ili radosti.
Toliko sam bila umorna od svega što me je do tada mučilo da nisam znala kako se dovoljno odmoriti za sljedeće zadatke i ispite. Taj dar ste mi poslali u pravo vrijeme.
No razlog toj ekstremnoj reakciji na putovanje u Zagreb se dokazao tokom boravka u Zagrebu kod obitelji i prijatelja te po povratku u Berlin.
Normalno je da se čovjek uspije odmoriti na odmoru, kada promjeni lokaciju i tjek dana te kada nekamo dođe gdje baš i nema obaveza, gdje je jedina obaveza paziti ne dobiti sunčanicu na suncu.
No, putovanja u Hrvatsku su za mene vise od toga- putovanja u središte onoga što predstavljam, što me toliko ispunjava i čemu kroz cijelu godinu žudim.
Od malenih nogu ste nas učili hrvatski jezik i kulturu da bismo bili u stanju voditi razgovore i razumjeti većinu nasih rođaka te se nikada nisam shvatila Njemicom već Hrvaticom, nosila hrvatsku zastavu i dresove na prvenstvima, preferirala Prljavo lazalište, Parnji valjak, Olivera i Crvenu Jabuku više od Sida, Bushida, Hele Fischera itd., naježila se kada bi čula llapu ili trzaj tamburice, potajno se zaljubila u bećare i tamburaše, radije išla na hrvatske veselice i življe zabave, slušala hrvatske ljubavne pjesme kada bi osjećala ljubavne boli i nedjeljom uvjek išla u crkvu.
I znam majko da se posebno ti, koja si također odrasla u Njemačkoj, u ovim mojim riječima prepoznaješ, pošto ste nas učili hrvatski jezik, vodili u crkvu i na hrvatske zabave ali nam taj način života nikada niste nametnuli već dali za izbor pa se čudiš kada iz moje sobe čujes tu milijun godina staru pjesmu „Piši mi“ od Drugog načina koju već pjevam napamet a pored koje si ti sa 14 godina prvi put morala osjećati ljubavnu bol.
Pored toga me te preferacije nikada nisu udaljile ili isključile iz njemačkog društva ili uskratile mi znanje njemačkog jezika. Suprotno, te činjenice su također moji kosmopolitski učitelji, moji njemački prijatelji i ja, shvatili obogaćenjem.
Međutim koliko god vi potrudili se naučiti nas osnovne stvari, ja voljela svoju kulturu, obitelj, zemlju, vjeru i jezik okružena njemačkim društvom, bezvjernika i njemačkoga jezika, održavanje te svoje hrvatske vrline nije uvjek lako.
Nasuprot, teško je vratiti se iz škole, sa nogometa ili pjevanja, gdje pričavsi cijeli dan njemački i prebaciti se na hrvatski jezik. Sve je teže držati jezišnu razinu istogodisnjaka i prijatelja iz hrvatske što više odrastamo.
Ali još teže je biti nesposoban komunicirati o osnovnim ili čak više od osnovnih tema sa onim ljudima iz Hrvatske koje volim, u čijim životima želim participirati a ne biti sposobna shvatiti čemu su se borili od ´90. do ´95. i dalje, ne shvatiti da je Hrvatska mlada dr#ava od manje od 20 godina te razumjeti brige svojih rođaka u vezi politike i ekonomije. Htjela bi prvo shvatiti pozadinu od onoga što misli Ivica Pepeslo u pjesmi „Rane devedesete” kada pjeva “Lijepa moja hrvatska domovino, mnogo suza zbog tebe se prolilo“. Da bi onda s pravom kao ponosna Hrvatica mogla pjevati „Lijepa li si“ od Thompsona.
Sjećam se koliko ste se morali boriti protiv nas poslavši nas u Hrvatsku školu. Kako li ste mogli samo toliko bezdušno uskratiti naše ovak i onak s nogometom klavirom, pjevanjem i zborom, kratkim slobodnim vremenom, te tjerali nas iz jedne škole u drugu s time da smo za naše godine pričali odlično hrvatski?
Ljutivši se, to nam je prošlo kroz glavu pa smo se ipak predali s time da bi kasnije kad bi bili stariji sami mogli odlučiti kako bi si vrijeme podjelili.
Ja danas, sa 18 godina kao Hrvatica rođena u Njemačkoj znam da kruna na grbu hrvatske zastave nosi stari grb Hrvatske, Dubrovnika, Dalmacije, Istre i Slavonije, da je Alojzije Stepinac katolički svećenik, zagrebački nadbiskup koji je bio prognan u bivškoj državi nakon 2. Svjetskog rata, Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske, Ivana Brlić Mažuranić poznata hrvatska književnica, da je Dinara najveći hrvatski vrh, Krk najveći hrvatski otok i da naše prezime Smolković potječe od riječi smola.
Ne da bi se samo obogatila sa znanjem, već bila u stanju komunicirati sa onim ljudima koje volim i kroz to participirati u njihovim životima, tečno pročitati mlađim bratićima i sestričnama priču za laku noć, pomoći im u školi u vezi pitanja iz povjesti, zemljopisa ili književnosti, da bi bila u stanju nositi kulturu i baštinu svoje obitelji i da bi svojoj djeci mogla omogućiti upoznati i živjeti bogatstvo te kulture koja me toliko usrećuje i ispunjava.
Ja danas, sa 18 godina kao Hrvatica rođena u Njemačkoj znam za svoje korjene. Ali i znam da mnogo mojih hrvatskih prijatelja iz Njemačke nisu imali sreću upoznati intenzivno tu stranu hrvatstva i također znam i doživljvam koliko nijma to nedostaje jer im taj dio koji mene toliko ispunjava, fali.
Mama, tata, hvala što ste uložili truda i vremena, što ste trpjeli naše početno kmecanje pa nas ipak slali u hrvatsku školu i s time omogućili održavanje i razvijanje hrvatskog jezika, kulture i naše vjere te obogatili nas najviše što ste mogli.
Volim vas, Ana
Bravo, Ana! 🙂