Komentari Stjepana Poropatića, Sonje Smolec i Josipa Mayera
Stjepan Poropatić/05.08. 2011. na tekst KNIN NIJE SRBIJA
Emile čestitam /na tekstu, op.u./, nešto slično sam i sam onog kolovoza doživio sa svojom obitelji i sinčićem od 6 g.
A što je to našim srpskim sugrađanima trebalo: Stoljećima od stranih vladara instrumentalizirani(i povlasticama) protiv većinskog hrv. puka, pa onda preko svake mjere u prvoj Jugi, osveta hrv. nacionalista u 2. svj. ratu, nastavak dominacije nad drugima pod plaštem Jugoslavenstva “pod Titom” i na kraju potpuno zaluđivanje i instumentaliziranje od strane Miloševića – i evo kako je na kraju izgleda moralo svršiti. A moglo je za nas Hrvate ispasti i potpuno katastrofalno: Dugo je tako izgledalo, ali su onda slijedile Maslenica, Zima 94, Bljesak, Oluja – i time kraj naše duboke hrv. more sa tragovima koji su na žalost svima nama na teret ostali.
Sonja Smolec/05. 08. 2011. na tekst ČUKO ZNA
E, moj Čuko, još da se odmah ne ljutiš kad te netko hoće počeškati iza ušiju! 
) Na primjer, ja. Došla s najboljim namjerama a ti mi odmah pokazao zube, nek se vidi da nisi sitan i beznačajan. Svaka čast. Poštujem te. Nije da nisu lijepi, vjerujem ti da su oštri, ali Čuko! Daj razmisli! Kud baš ti za urednika! I to, ni manje ni više, nego odmah glavnog. Jel ti to misliš da kao glavni urednik možeš samo staviti šapu na srce, kosti hrdati i ništa ne raditi???
Josip Mayer/03.08. 2011. na tekst/pjesmu VUKOVAR
Draga Sonja kad smo kod golobice
upravo se sjetih i jedne meni drage priče povezane s “golubicom” koju želim prepričati i našim čitateljima Hrvatskog Glas Berlina naravno i vama osobno.
Ova je kratka priča, koju sam ugledao na zidnom plakatu, nepoznatog njemačkog autora, kod jednog od mojih liječnika. Bilo je to negdje na početku domovinskog rata. Toliko mi se dopala, da sam je odlučio prepričati i drugima.
Što mogu ja učiniti za mir?
Ja sam nemoćna/nemoćan !
Ima li moj, jedan jedini glas uopće težinu?
Priča
-Kaži mi koliko je teška jedna snježna pahuljica? … pita jedna sjenica šumsku golubicu.
-Ništa više, nego ništa … odgovori golubica.
-Onda, ti ja moram ispričati, jednu divnu priču …kaže sjenica:
-Ja sam sjedila na grani jedne smreke, tijesno pokraj stabla, kada je počelo sniježiti, bura nije puhala kao inače, bilo je više, kao u snu, lagano u potpunoj tišini bez napora.
Pošto nije bilo ništa boljega za raditi, niti sam znala što od dosade, brojila sam snježne pahuljice, koje su nježno padale na grane, te ostajale visiti po smrekinim iglama.
Točno, tri milijuna sedamstočetrdesetijednu tisuću devetstočetrdesetidvije ih je bilo.
I kada je tri milijuna sedamstočetrdesetijednu tisuću devetstočetrdesetitreća pahuljica pala, “Ništa više nego ništa”, pukla je grana i ja sam odletjela.”
Iskusna golubica , nakon kratkog razmišljanja reče: -Možda će ova priča pasti na pamet i jednom jedinom čovjeku, koji treba dati svoj glas za mir u svijetu!!