NOĆ NAD MEDITERANOM (1. dio)

Ante Skazlić
Lovorko je već petu noć bio zaredom u rovu na prvoj crti bojišnice. Noć je bila začudo tiha, nakon što je po njegovom mjestu koje se nalazilo nadomak mora, cijeli dan padale granate iz različitog artiljerijskog naoružanja. Bila je to duga i kišna jesenja noć slična onim prošlim noćima od kada je prije dvije godine stao kao dragovoljac na branik svoje domovine, a neprijatelj se zaustavio na udaljenosti puškometa.

Često je razmišljao o tim nesretnim sinovima, kako je nazivao te koji se nalaze na suprotnoj strani, pitajući se za čije oni ciljeve uništavaju svoje i tuđe živote i kako ih njihove majke oplakuju, kao epske junake, ili opijene i zavedene od raznih ideoloških vođa i njihovih sljedbenika. Kako je bilo još sat vremena do svitanja to je kod Lovorka izazvalo još veću budnost, znajući da je to vrijeme kad neprijatelj može iznenada udariti. U tišini je osluškivao smrt koja se oko njega motala. Znao je da će se kasnije dobro naspavati, a potom se odvesti u Grad i nazvati Aidu u Sarajevo. Sama pomisao na nju izazvalo mu toplinu oko srca, a lice se ozarilo od sreće, kao da je tu, pored njega, a onda se po tko zna koji put prisjećati dana njihovog poznanstva.

Bio je na trećoj godini Pravnog fakulteta u Osijeku, kad se vraćao s novogodišnjih praznika čekajući u Vinkovcima s kovčegom u ruci na peronu šinobus. Jutro je bilo hladno, a snijeg je sve jače lepršao nošen vjetrom. Nakon nekoliko minuta pored njega je stala djevojka s dvije putne torbe, našto se naglo trgnuo kao dag a je prenula iz razmišljanja ili divljenja snježnoj mećavi što je rijetka pojava u njegovom mjestu. Bila je osrednjeg rasta, crne duge kose, očiju boje rijeke,   umotana u bijeli šal, koji je krajevima padao niz crni kaput. Pogledao je nekoliko puta, a pogled mu se zaustavio na njenim punim usnama. Kada mu je uzvratila pogled, nasmiješio se, upitavši je da li i ona putuje u Osijek. Samo je kimnula glavom, a onda rekla:

– Ja sam Aida. Glas joj je bio tih, vidno pospana i umorna od putovanja.

– Odakle je tebe vlak dovezao ovako rano u Vinkovce kao mene Marjan-expres?

-Mislim da još južnije od tebe, iz Trebinja.

-Pretpostavio sam da si negdje iz Bosne, ali da si baš iz Trebinja ne bih nikad pogodio.   

I tako je počelo, poznanstvo se ubrzo pretvorilo u veliku ljubav, punu romantike u gradu na Dravi. Prisjećao se kad je prvi put došao u njenu malu studentsku sobicu, na rubnom dijelu grada, dok se snijeg počeo topiti od prvih proljetnih zraka. Po ulasku, dočekao ga opojni miris kave, a zatim se iznenadio kad je na stolu među mnoštvom knjiga ugledao Kuran i zbirku pjesama od Halila Džubrana.

Dok je ispijao kavu Aida je vidjela da krišom promatra tu debelu knjigu, crnih korica, na kojoj piše zlatnim slovima Kuran.

– Znam, vi ste Dalmatinci jako radoznali, odrastala sam ljeti u Cavtatu kod maminih roditelja, vidim što te zanima.

– Upravo tako, jako sam radoznao, a naročito jer prvi put vidim tu svetu knjigu Muslimana. Djeluje mi nekako impresivno, tajanstveno.

– Vidi se da sam na početku naše veze vješto izbjegavala reći bilo što o svojoj obitelji.

– Naravno, odmah sam to primijetio pa stoga nisam inzistirao da bilo što kažeš.

– Moj otac Sead je …nastavila je tiho i uvjerljivo, sjedeći na drugoj strani stola …iz ugledne trebinjske muslimanske obitelji, čiji je djed došao iz Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata kao derviš. Otac mi je završio studij medicine u Istanbulu i dok je studirao, ljeti bi radio kao konobar u Cavtatu upoznavši moju mamu Anicu radeći u istom hotelu na recepciji. Nakon vjenčanja ona je zadržala svoju rimokatoličku vjeru.

Lovorko je s pažnjom slušao, gledajući njene zelene oči i lijepe crte lica, koje su odražavale smirenost i bogatstvo duha.

– Dok je otac završavao specijalizaciju u Sarajevu, majka me odnijela kad mi je bilo pet mjeseci u Dubrovnik gdje me je župnik krstio, naslijedivši njenu vjeru. Kuran mi je poklonio djed jer sam bila njegova prva unuka, a po polasku na studij stavio ga u torbu da mi bude sa srećom. Moja obitelj je uvijek tolerantna prema svim vjerama, a otac je u gradu jako cijenjen neurokirurg.

Nakon dvije godine studija i zajedničkog učenja, Aida s diplomom ekonomiste, a Lovorko s diplomom pravnika, krenuli su natrag svojim kućama, upravo s onim istim šinobusom kojeg su čekali nakon novogodišnjih praznika. Bacilli su posljednji pogled na grad u kojem su sazrijevali, učili životnu mudrost, postigavši upravo ono o čemu mladi snivaju. Dok su kroz prozor gledali kako se vjetar poigrava po beskrajnim poljima zrelog žita, Aidi su se oči napunile suzama, ne mogavši ništa reći. Radost i tuga su joj uskovitlale dušu, sve jače je stiskala Lovorkovu ruku, osjećajući olakšanje.

– Nikad nećemo zaboraviti taj lijepi grad pun zelenila i rijeku koja će još dugo šumiti u nama – govorio je sjetnim glasom.

– Doći ćemo ponovo u njega kad lipe zamirišu, voziti se na biciklu, obilaziti kirvaje, ići na fišijadu u Bezdan, obići naša ljubavna gnijezda i drage nam prijatelje.

– Doći ćemo jednom, čekat će nas naša klupa uz rijeku, na kojoj smo često čekali svitanje zore, gledajući zvijezde padalice, izgovarajući naše želje.

Nakon kraće vožnje stigli su u Vinkovce gdje je sve i počelo. Stajali su na peronu, a vlakovi su prolazili jedan za drugim. Ništa nisu govorili, samo su šutke gledali znajući da za dvadeset minuta dolazi njegov vlak Dioklecijan-expres, a njen za pola sata. Dugo mu je mahala dok je vlak nestajao u toploj srpanjskoj noći, a onda je sjela na klupu, a suze su same krenule, mada je znala da će za dva tjedna skupa ispijati kavu na splitskoj rivi.

Zatim je došao taj nesretni rat, čija je mašinerija sve pred sobom brisala, kao bujica, vođena pomračenim umovima glavnog vožda i njegovih sljedbenika. Aida je sa svojim roditeljima i bratom Enesom, s užasom gledala visoke stupove crnog dima koji su se dizali iznad Konavala, čija je ljepota nestala u trenu ljudske mržnje. Nije mogla vjerovati da se ne osjeća sigurnom na ulici rodnoga grada i da su joj oca počeli šikanirati samo zato što je muslimanske vjeroispovjesti, upravo oni nad čijim je zdravljem toliko godina bdio.