Iz naše arhive/ objavljeno 16.04.2014.
Emil Cipar (1948.-2014.)
Skitam tako Slavonijom i ispunjavam si jedan od životnih snova. Tamo negdje do početka 70-tih prošlog stoljeća nisam bio tako mobilan, pa sam zavičaj upoznao samo u krugu do maksimalno 60 kilometara. Toliko se nekako moglo biciklom.
Sada imam sve što mi je potrebno: auto, vremena, motivaciju…
Trenutno se krećem po Požeškoj kotlini. Lijep je taj dio Slavonije već od boga stvoren, a ljudi su ga svojim radom kroz vjekove učinili još ljepšim.
Ali …bog je bog, a ljudi su ljudi. Oni su u stanju uništiti i onu od boga stvorenu ljepotu, a sve je to u okolici Požege vidljivo. Ovdje su se uvijek susretale razne nacije, razne kulture, jer ljepota i pitomost krajolika zapela je mnogima za oko.
Stanovništvo u naseljima kotline mijenjalo se često kroz prošlost. Rimljani, Turci, Mađari, Nijemci, Česi, Slovaci, Srbi, Hrvati…
To je neminovno dovelo do mnogih tragedija i devastiranja stvorenih vrijednosti.
Nemam nakanu zalaziti duboko u prošlost …tko je koga …tko je kriv …tko je prvi počeo? Sve su to pitanja na koje ja ionako ne znam odgovora.
Više volim uživati u prekrasnom pogledu na požešku dolinu. On je posebno lijep sa obronaka Krndije u kutjevačkom kraju.
Na terasi restorana jedne od vinarija između Kutjeva i Velike upoznajem grupu turista iz Njemačke. Njih dvadesetak otprilike.
Pričaju mi kako su oni potomci Nijemaca koji su u tom kraju nekada živjeli.
Uz čašicu kutjevačke graševine može se pričati o svemu i svačemu. O smislu života i o ljudskim glupostima.
Ekipa se sprema u Park prirode na Papuku. Peter i njegova supruga nisu baš raspoloženi za penjanje po strminama Papuka. Nije ni čudo …cijeli život su proveli u ravnici Bergheima.
I cijeli život su udisali smrad brojnih termoelektrana u njihovoj blizini. Peter je svoj radni vijek proveo u dnevnom kopu smeđeg ugljena u blizini.
Peterovi roditelji došli su 1952. s troje djece u Grevenbroich u blizini Bergheima. Tu su stigli nakon godina lutanja, u kojima su tražili svoj komad neba, nakon što su 1946. protjerani sa svoga ognjišta u Kuli kod Požege.
Mati je često pričala djeci o svom životu u Kuli i Poreču*, njenom rodnom mjestu. Tamo su ostale njene najljepše uspomene. Tamo su se bavili poljoprivredom, uzgajali voće, držali pčele…
Peterovi roditelji posjetili su Kulu i Poreč sredinom 70-tih, ali ih novi vlasnici nisu pustili u njihovu kuću. Doček u selu nije bio baš prijateljski i oni su se vratili vrlo frustrirani.
Peter i Inge imaju kuću u Bergheimu. Uvjeti za život nisu baš idealni, jer je zrak još uvijek zagađen, pa razmišljaju o selidbi negdje drugdje.
-Ja bih najradije ovdje negdje. U Kulu ili Poreč. Provodili bi ovdje većinu vremena, malo bi imali povrća, malo voća… Jako mi se sviđaju one stare kuće u kojima su stanovali naši Nijemci nekada.
-Pa to bi se dalo ostvariti …vjerojatno se može jeftino kupiti neka kuća sa malo okućnice okolo.
-Nema šanse! U Poreču smo gledali jednu kuću u kojoj nitko ne stanuje od devedesetih prošlog stoljeća. Napola porušena, a vlasnik traži za nju 60.000 eura. Pa to je cijelo naše životno osiguranje, a treba uložiti još puno, puno…
I časkali smo tako dugo, dugo …uz čašicu kutjevačke graševine. Časkali smo o zavodljivosti opasnim ideologijama koje dovode do toga da unuci ispaštaju grijehe svojih djedova, a mogli bi svi tako lijepo živjeti jedni pored drugih.
Izmijenimo kontakte i rastanemo se.
Idućih dana uputim se u Poreč, mjesto pored Kule u Požeškoj kotlini. Selo je pusto, većina kuća je prazna. U selu u kojemu je nekada živjelo preko 450 stanovnika, sada ih je jedva stotinjak.
Peter mi je pojasnio koja kuća mu je zapela za oko. Pogledam onako s ceste …u dvorište nisam ulazio zbog visoke trave u dvorištu.
Uskoro naiđe prvi prolaznik. Iz Bosanske Gradiške je rodom, a ovdje živi od rata u Bosni.
Pitam ga za vlasnika kuće.
-A to je neki Srbin iz Srbije …mislim iz Nove Pazove. On to prodaje već dugo, ali ko će mu to kupiti. Jedino vaki ko ja, koji ne znaju kud će inače, ali takvi nemaju para. Da imaju kupili bi negdje drugdje, a ne ovdje gdje je bog reko laku noć.
Ispričam mu za razgovor sa Peterom.
-A jest, jest …čuo sam to. Malo se zajebo, tražio mu previše …kažu 100.000 eura, pa Švabo nije dao. Budala! Da je reko 20.000 eura opet bi dobio duplo više od onoga što će na kraju dobiti, ako dobije i toliko …super je prošo.
Kažem mu kako mi je Peter rekao da mu je tražio 60.000 eura.
-A ljudi ko ljudi, vole dodat, al’ i 60.000 eura je previše. Pa ko će njemu to dati!?
-Pa zašto taj Srbin nije tražio da mu Hrvatska napravi kuću iz obnove.
-A ne znam! Nije to bilo njegovo. To je on kupio od drugog, pojeftino …kažu. A išlo se to u Mađarsku, još u ratu kupovalo, prodavalo… nego da ne stojimo tu na putu …ajd kod mene kući, pa ćemo sjest ‘ko ljudi, popit rakiju, ima je fala bogu, prošle godine rodila šljiva, mogo sam napeć kolko oćeš.
Sjedimo u dvorištu mog novog poznanika i pijemo kavu iz ibrika i findžana. I to je postala rijetkost.
–Moja djeca su Norveškoj, Kanadi i Austriji. Bio sam kod njih tamo. Kažu: ostani stari s nama. Sve je to lijepo tamo, al’ nisam ja na to naviko. Nemoš ti staro drvo presadit!
Pitam ga bi li volio da se Nijemci opet dosele u Poreč.
–A kako ne bi volio čovječe božji. Ma nije to što su Nijemci …volio bi da ovdje ima malo života. U mene najstariji sin bi se sutra vratio iz Kanade. I on i žena. Al’ kud ćeš se vraćat kad ovdje života nema, od čega će živjeti.
Požeška dolina je navikla na izmjene stanovništva. Svaki novi val ostavio je u njoj svoje tragove, učinio ju ljepšom, osvježio krv.
Na nove stanovnike sada se trenutno čeka.
Legenda:
*Poreč kod Požege. Smješten je 25 km istočno od Požege, 12 južno od Kutjeva, susjedna sela su Kula na sjeveru i Nova Lipovica na jugu koja je do 1991. godine bila dio Poreča
Ova pripovjest u dušu me dira. I ja sam krenula u šestdesetoj da upoznam svoj rodni kraj, još sam na početku ali imam planove i ciljeve. Sretno dragi Emile na tvojem daljnjem putovanju koje prekrasno opisuješ!
Lijep pozdrav! Milica
Da, lijep je ovaj dio Slavonije. No od njegove ljepote veće je i jače njeno osiromašenje, iseljavanje njegovih žitelja kako mladih, školovanih, tako i djece školaraca. Ove školske godine područnu školu u Poreču pohađa samo 5 učenika. Nekoliko đaka Osnovne škole u Kutjevu i njenih 9 područnih odjela nije dočekalo svršetak školske godine već su sada, za vrijeme uskršnjih blagdana, otišli u inozemstvo da bi zajedno s roditeljima započeli novi život negdje u europskim zemljama. S početkom nove školske godine odlazi ih još nekoliko.
Čeka moja Slavonija, moja Zlatna dolina nove stanovnike. Tko zna hoće li ih ikada dočekati?
“Skitam tako Slavonijom i ispunjavam si jedan od životnih snova….
Sada imam sve što mi je potrebno: auto, vremena, motivaciju…”
Bravo, Emile! Genieße Ruhetage, a mi cemo uzivati citajuci tekstove i gledajuci prelijepe slike…
svaka cast Emile …odlican clanak
Jako lijep članak …i tužan.