IMA NADE ZA MLADE

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Nema lošeg vremena, samo ima loše obučenih ljudi …jedna je njemačka izreka. Naučih ju za vrijeme moga boravka u Njemačkoj, kao što naučih i bezbroj drugih, kao što prihvatih bezbroj navika i običaja, kao što naučih njemački jezik…

A sve to nisam želio. Ja sam samo želio zaraditi nešto novaca, kupiti stan, auto…

Međutim …nije išlo kako sam mislio. Dvije-tri godine najviše …postali su 37 godina. Život je to. I sve ono što život donosi sobom …djeca, školovanje, razočaranja, radosti, bolesti, igre, rad, zabava, pjesma, tuga…

Za život u Njemačkoj nisam bio pripremljen. U početku sam znao gdje mi je mjesto u njemu. Na samom dnu socijalne ljestvice …u jeftinom stanu i posao, posao… Svakakav posao. Na crno …s papirima, po danu, po noći, po kiši, po suncu…

Socijalna prava? Nisu me zanimala! Bitno je bilo što prije zaraditi i uštedjeti što više maraka. Živjelo se skromno.

Ali onda su došla djeca! Njima nisam mogao postaviti iste kriterije. Oni su odrastali u sredini, koju ja nisam želio, ali nisam ju mogao mijenjati. Pustio sam ih živjeti u njihovom okružju, sudjelovao u njihovom životu. Sputavao sam njihovu slobodu na način da smo stalno na godišnje odmore išli u Hrvatsku, iako bi oni možda bili željeli ići negdje drugdje.

Moja djeca su postala dio njemačkog društva, a moja žena i ja smo se opirali učiniti isto. Njihov jezik je bio njemački, kao što je i njemačka škola bila njihova. I glazbena škola i sportske ekipe u kojima su igrali.

Djeci sam često pričao o svojim događajima iz djetinjstva u Bosni i u Hrvatskoj, a njihovim događajima sam bio svjedok. Primjetio sam da su to dva različita svijeta. Ali nisam ništa učinio da bih mijenjao svjetove. Pustio sam djecu odrastati u svome svijetu, kao što sam i ja slobodno odrastao u svome.

Danas …puno godina kasnije ja sam se vratio u svoj svijet. Djeca su ostala u svome. Ne žive oni danas kao ja tada na dnu socijalne ljestvice, nego u sredini svijeta u kojemu su odrasli. Ravnopravni su dio suvremenog njemačkog društva. Riječ „Auslӓnder“ ne postoji u njihovom okružju, a prije je bila tako česta.

Jesmo li se razdvojili? Je li sve otišlo k vragu?

Nipošto! Sa svojim sinovima provodim manje vremena nego prije, ali su susreti puno intenzivniji. Dok smo stanovali u istom stanu i dok su bili mali, proveli smo puno vremena zajedno. Kad su odrasli i odselili …viđali smo se gotovo dnevno. Ali na par minuta samo. –Bog mama, bog tata …nemam vremena, imam trening, imam probu… Došao sam samo po čistu robu …čut ćemo se!  …imam koncert večeras, probu, deit, utakmicu…

I odjurili su u svoj svijet. Žena i ja ostajali sami u tuđem.

Danas se posjećujemo par puta godišnje, ali ti su susreti ispunjeni sadržajem. Prilika uvidjeti da su djeca postala ljudi. I da rade i žive u Njemačkoj i da su u sredini svijeta koji ih okružuje, da su socijalno angažirani, da točno znaju svoje mjesto kojemu pripadaju…

Moja žena i ja smo zadovoljni njihovim razvojem, iako im u razvoju nismo puno pomogli. Jedino što smo učinili je da ih nismo sputavali u razvoju i što smo ih pustili birati svoj svijet.

Posebno mi je drago što su ponosni na svoje porijeklo i na imena Krunoslav i Krešimir. Odredište njihovih godišnjih odmora je uvijek Hrvatska, ali sada to čine dobrovoljno i rado.

Možda prevelik uvod za ono što sam htio reći, ali moralo je tako biti. Za život u drugoj sredini, nitko nije genetski pripremljen. Potrebno je vremena …ponekad jako puno vremena.

Hrvatski iseljenici u Njemačkoj napravili su svoja iskustva. Neki su prije, neki kasnije uvidjeli neminovnost gledanja istini u oči. Prva generacija je u Njemačku donijela dio svog svijeta u kojemu je odrasla. Samo jedan mali dio i on nije trajao vječno.

Njihova djeca nisu sklona prihvatiti svijet u kojemu roditelji žive. Često tu dolazi do sukoba sa neželjenim i tragičnim posljedicama.

Znam o čemu govorim. Kao dopisnik hrvatskih glasila, pratio sam razvoj. I bio na kraju razočaran što nismo ništa učinili kako bi pomogli svojoj djeci.

„Hrvatski glas Berlin“ je nastao kao želja ispraviti propušteno. Pogledati istini u oči i primijetiti da u hrvatskim društvima u Njemačkoj fali pomladak. Nema mladosti, koja bi unijela potrebnu živost i dinamiku.

U granicama skromnih mogućnosti dali smo mladima mjesto na našim stranicama. Ne poučavamo, ne dižemo kažiprst… –Pišite nam o svome svijetu u kojemu se bolje snalazite nego mi. Pišite jezikom kojega govorite, ne jezikom kojim bi mi željeli da govorite!

I sada …posebno smo radosni da je trud urodio plodom. Susret generacija na našem portalu. I susret svjetova, jer imamo suradnike u raznim zemljama. Pričamo o svojim iskustvima, iznosimo ih bez uvijanja i uljepšavanja. Ravnopravno.

Mi stariji znamo da nam mladi imaju puno toga reći. Naši mladi. Hrvati, rođeni ili odrasli u Njemačkoj. Mi imamo puno toga njima reći. Ali to mora biti ravnopravna diskusija!

Život sa mladima je puno ljepši, dinamičniji, zanimljiviji… Moguće je zajednički poduzeti nešto, ostaviti hrvatskog traga u sredinama u kojima živimo.

Simboli starog shvaćanja polako nestaju. O Hrvatima u iseljeništvu nikada nisu govorili Hrvati u iseljeništvu, nego razne interesne skupine. O nama su pisali i govorili hrvatski mediji. O nama, ne sa nama.

Sigurno …bilo je tu glasova iseljeništva, ali samo ako su se uklapali u koncept izdavača u Hrvatskoj, po principu …što je babi milo to joj se i snilo.

Ali njihove publike iz dana u dan bivalo sve manje i oni ukinuli svoja inozemna izdanja. Mladi Hrvati u inozemstvu nisu ih čitali. Zbog toga nam je posebno drago da je Hrvatski glas Berlin prihvaćen od njih. I da mladi kolo vode. I da nam naši …Andrea, Anja, Danijel, Danijel, Laura, Kadimir, Hrvoje… imaju itekako što reći.

I mi njima …ako nas budu htjeli slušati. Nadamo se da će susreta pod ovom zvijezdom biti više i da će se zbližiti generacije Hrvata u iseljeništvu. Ona prva …izgubljena i ova druga uspješna i ponosna na svoje porijeklo.

Svako zlo za neko dobro. Bio je to jedan od prvih tekstova na ovim stranicama. Pouka priče je da se iz svakog zla rađa neko dobro. Da bi stasala jedna uspješna generacija Hrvata u Njemačkoj morala je prethoditi jedna generacija izgubljenih i nesretnih. Sve to može biti puno bolje, trebamo samo iskreno razgovarati.

Nema lošeg vremena, samo ima loše obučenih ljudi… Mi iz prve generacije bili smo za naš broravak u Njemačkoj slabo obučeni, slabo pripremljeni …smrzavali se. Druga generacija to sigurno nije i ne želi biti. Što nam drugo preostaje nego pomoći im u njihovoj odluci i ne dopustiti da se i oni smrzavaju.