Ante Skazlić
U prvim danima iduće godine,kada se noć spustila gore s Leotara, noć koja je u sebi nosila umiranje i plač, krišom se spakirala i s roditeljima krenula u Sarajevo kod očevih prijatelja, ne slutivši da se više nikad neće vratiti na ulice rodnog grada ni šetati obalama rijeke Trebišnice i Ponornice i udisati proljetne mirise koje vjetar donosi s okolnih brda. Nije slutila da neće više vidjeti ni djeda Avdu, koji ih je ispratio suznih očiju govoreći da je sudbinom vezan za džamiju i da nigdje ne ide od nje. Tim njenim odlaskom u Lovorku je otpočeo drugi rat, za kojeg je samo on znao, pitajući se zašto je baš izabrala Sarajevo za sigurnost. Činilo mu se kao da je gubi, kao da će je zamesti ratni vihor koji je počeo nesmiljeno rušiti taj grad, pustošeći mu dušu.
– Lovorko dragi, često mu je govorila kroz suze, ako postoji pakao na zemlji onda je to Sarajevo.
– Ovdje je život postao bezvrijedan kao da prije završi nego što počne. I Miljacka je od tuge zanijemila, to je neka druga rijeka, krvava rijeka. I ulice su pune krvi, ljudske krvi, naše krvi. Ovdje je nestao čovjek, u ovom gradu je umrla ljubav, umrla je budućnost nas koji smo ostali u ovom gradu koji to više nije. Presušile su i suze, kao da ne slijede plač ovog izmučenog naroda. Čak je i smrt ovdje postala poželjna da se skrate svakodnevne muke, jer su granate iz srpskih utvrda jako precizne. Tek sam sad spoznala moj Lovorko ljudsku mržnju i s koliko su me ljubavi odgajali roditelji usađujući u mene čovjekoljublje. Ni sad ne mogu mrziti te ljudske spodobe u šubarama, samo ih prezirem i ne zaboravljam.
Lovorko je i dalje nazivao Aidu koja mu je govorila o gradu, koji se pretvorio u veliko groblje.
– Čuvaj se, ne izlazi na ulicu ako ne moraš, učestalo joj je govorio, prijavi se na Crveni križ pa gledaj izaći iz tog pakla, ako ikako možeš. Bježi na zapad, bilo kamo, samo bježi u slobodu.
Lovorko je i dalje bio na frontu, nadajući se skoroj slobodi, konačnom slomu neprijatelja. Jednu večer kada je htio nazvati Aidu, shvatio je da su veze sa Sarajevom prekinute. Bio je ljut i očajan, kao da je gubi zauvijek.
– Moja Aida …često je izgovarao njeno ime na glas.
Jedina mu je bila utjeha gledati slike na televiziji koje su dolazile iz Sarajeva, od kojih se svakodnevno užasavao moleći Boga za njen život.
U smiraj dana proljeća, dok je kroz prozor svoje sobe gledao vrhove Velebita kako nestaju u sivilu oblaka, javila mu se Aida iz dalekog Montreala, ne vjerujući da čuje njen glas.
– Brat i ja smo doputovali prije dva dana ovdje kod mamine sestre Jelene preko Crvenog križa, a onda je počela jecati.
Znao je Lovorko da se nešto ružno dogodilo te je zašutio nekoliko trenutaka da se sabere.
– Jednu noć, prije tri mjeseca …nastavila je isprekidano govoriti …dok je otac bio u bolnici s ranjenicima, upali su u stan, zatim je ponovo nastavila jecati, mamu su ubili a mene silovali, ja nosim Lovorko tuđe dijete …a zatim prekinula vezu.
Poslije tog razgovora Lovorko je dugo u noć pio žestoka pića, samo su Bog i Aida znali njegovu tugu i očaj koje su ga obuzeli. Nakon nekoliko mjeseci uspješno završene vojno – redarstvene akcije „Oluja“, Lovorko je žurio u Zagreb, u kanadsko veleposlanstvo kako bi zatražio turističku vizu i tako doći do Aide koja mu se prestala više javljati. Odmah po dolasku na autobusni kolodvor pošao je u katedralu da upali svijeću za sve pale branitelje u Domovinskom ratu, a zatim pošao u veleposlanstvo gdje mu je saopćeno da mu za sada kao branitelju ne mogu izdati vizu, za jedno dogledno vrijeme.
Vraćajući se natrag, tužan i razočaran, sinula mu je misao da se ukrca na neki teretni brod i po dolasku u Kanadu se iskrca kao nekoliko mladića iz njegovog mjesta što su napravili davno prije. Sutradan je odmah nazvao susjeda Miljenka u Rijeku, s kojim je išao u osnovnu školu, a nakon studija je predstavnik jedne bogate brodske kompanije iz Norveške.
– Iscrpio me rat cijelo ovo vrijeme, pa bih se ukrcao na brod, da se maknem fizički i misaono odavde nekoliko mjeseci …krio je Lovorko svoju namjeru.
– Upravo će se za petnaestak dana upraznuti mjesto za mornara na brodu za rasuti teret, koji već dvije godine vozi žitarice iz Montreala u luku Rotterdam pa ako ti odgovara možeš odmah napraviti madrikulu i ostalu dokumentaciju …govorio je Miljenko kao da mu čita misli što namjerava.
Roditelji i mlađa sestra su mu se čudili zašto ide na brod i što se desilo s Aidom o čemu je samo šutio, a prijatelji mu odobravali da se malo odmori, da zna on što radi. Lovorko je užurbano radio na prikupljanju potrebite dokumentacije, radujući se novom svitanju dana kojim je bio sve bliži svojoj Aidi. Dan prije polaska zasadio je u dvorište obiteljske kuće mladu sadnicu lovora, zamolivši majku Anđelku da je pazi i njeguje dok se on ne vrati.
U svježe rujansko jutro kada se avion odvojio od piste na aerodromu Pleso u Zagrebu, Lovorko je bio najsretniji čovjek na svijetu, srce mu je lupalo ubrzano, a duša mu se punila ushićenjem što će uskoro vidjeti svoju Aidu nakon toliko vremena i patnji. Kako je avion bio direktno za Amsterdam stoga je već oko podneva bio na brodu u luci Rotterdam. Bio je to brod imenom „ Santa Monica“ i jedan od većih u tom dijelu luke, koji je ogromnim usisnim cijevima istovarao soju.
Bio je impresioniran posadom broda, koju su pretežno činili Filipinci omanjeg rasta, a on skoro dvometraš i jače tjelesne konstitucije pa je među njima izgledao kao orijaš. Po završetku istovara soje Lovorko je s ostalim mornarima sređivao štive da bi se brod premjestio pod silos za utovar pšenice. Sve je on to s čuđenjem gledao, a najviše se divio vještini tih malih mornara s kojom lakoćom obavljaju i najsloženije poslove.
Nakon dva dana kada je brod isplovio ukrcanom pšenicom, noštramo Fernando mu je rekao da plove u Somaliju u luku Mogadiš i da se raduje plovidbi jer mu je dosadila ruta do Montreala i natrag. Lovorko je stao kao skamenjen, zbunjeno je gledao u noštrama ne vjerujući da neće brod u Montreal.
Grašci znoja su mu orosili čelo ne mogavši se odmah sjetiti da je Somalija na samom rogu Afrike. Upitao je noštrama misleći da ga nije dobro razumio, ali mu je isto ponovio na dobrom engleskom jeziku.
Brod je plovio naprijed kanalom La Manche, ali Lovorko nije primjećivao kopno Engleske koje se vidjelo, jer su mu suze navirale i samo što nije vrisnuo od bola koja mu je kidala nutrinu, pravdajući se naštromu da mu je to posljedica od prve plovidbe.
Mornari su na palubi broda obrisali rđu i farbali, a među njima i Lovorko koji je bio bezvoljan ne osjetivši draži plovidbe ni čarobni zalazak sunca na Atlantiku, misleći samo na svoju Aidu koja mu je svakodnevno postajala sve dalja i dalja, ponavljajući u sebi po tko zna koji put kako je nesretan. Nakon nekoliko dana brod je plovio Mediteranom približavajući se Kreti, a kako Lovorko nije mogao zaspati stoga je izašao vani na palubu naslonivši se na ogradu gledajući zvjezdanu noć nad Mediteranom, što ga je vratilo u dane sretne ljubavi sa Aidom kada su sjedili na klupi uz Dravu gledajući zvijezde padalice.
Sjetio se i riječi da će je zaprositi jedne zvjezdane noći da mu bude žena. Ujutro su mornari pretražili cijeli brod, ali Lovorku nije bilo ni traga, a onda je kapetan izvijestio Obalnu stražu na Kreti o događaju, koja je dva dana bezuspješno tragala za Lovorkom. Kapetan je u brodski dnevnik upisao sve pojedinosti, a onda nastavi s brodom prema Sueskom kanalu. Samo je noć nad Mediteranom znala zašto je Lovorko našao mir svojoj duši u morskim dubinama.
Kada je nakon dva mjeseca Lovorkov prijatelj Ivan iz Osijeka na proputovanju s djevojkom svratio kod njegovih roditelja da im izrazi riječi sućuti, majka Anđelka mu je pokazala usahlu mladicu lovora koju je zasadio njegov prijatelj dan prije polaska.
– Jedna rimska legenda kaže: …govorio je tiho, šapatom od tuge koja mu je pritiskala dušu za svojim dobrim prijateljem …da se lovor nikad neće primiti nesretnim osobama, ma koliko ga puta zasadili.
Pročitajte prvi dio priče NOĆ NAD MEDITERANOM
Poličnik, 17.lipnja, 2013.