SPROVOD

Silvio Stilinović
Jedna čudna priča, jednog čudnog poslijepodneva, s nečudnim prijateljem, nakon teške odluke:

Ovih dana, valjda to donose godine koje su mi se navalile, sve nešto razmišljam o odlasku. Ne odlasku na WC, more, u trgovinu… Odlasku koji nas sve, neminovno čeka. Odlasku s ovoga svijeta bez obzira kud se s ovog svijeta ide. Gore, dolje …lijevo ili desno. Dolaze dani kad se počinje podvlačiti crta, donositi zadnje odluke, na neki način opraštati s prijateljima. Jer nikad ne znaš hoćeš ih sutra vidjeti. Ne, nije to strah od smrti! To je strah od nerazumijevanja. Nerazumijevanja da te tvoje posljednje dane neće shvatiti. Shvatiti koliko si im značio, koliko su ti značili.

Jbg, čudna suvremena vremena, čudan način komunikacije i razgovora. Ako nisi na fejsbuku, i nisi. Pa tako sve više na fejsbuku ostavljam poruke kako želim otići …dostojanstvenoi i s osmjehom. I na fejsu razgovaram sa svojim prijateljima, i onima koji kažu da mi to jesu, o sličnim stvarima, ali i bolesti koja me spušta prema tlu. Onom realnom tlu moga života koji je ostao iza mene. S tla se može vidjeti sva prljavština koja je ostala iza tebe. Jer sva dobrota koja leti oko tebe nije vrijedna ni trunčice prljavštine koju si ostavio iza sebe.

I tako…neki su zabrinuti, neki su podvili rep, neki su čak i zadovoljni …a pa sve su to prijatelji, ne?

A onda se sjetim kako bih volio otići. Da mi sviraju Brother sin Arms, poneka tambura, ili najviše kao na neworleanškim pokopima uz veselu ragtime izvedbu „Just closer wlak with thee…“.

Volio bih da ne idem ja u koloni na kotačima. Volio bih da mene pepela nose ljudi koji su me voljeli. Ne bih bilo puno, ali bi nekako do nekog prosipališta pepela došli. Svaki taj netko po par metara. Tzv. krematorij štafeta.

No onda mi padne napamet. Kako stvarno otići? Kako umrijeti? 21.stoljeće ti to ne da! Jer tko će te pokopati na fejsu???

Na fejsu svi moji dragi koji su otišli, su još tamo. Njihove slike, poruke, razmišljanja. Fejsbuk-profil je besmrtan. A mi nismo! I dalje su na fejsu ostali i Igor, Željko, Nena, Paul… je li to dobro? Ostat ću i ja.

Na fejsu besmrtan. Nekako bih volio da imam karmine na fejsu. Onda bi svi chatali što je volio pojesti, i brzo za računalo donio svaki svoj prijedlog. Pa bi s jubitubija svatko svirao svoju-moju omiljenu pjesmu, pa bi netko od mojih bogopoklonih prijatelja napisao lijepu o meni i mom gledanju Boga ovoga trenutka negdje daleko…i onda bi gurnuli fjesbuk profil u …hmmm, u što?

Treba pokrenuti profil stranicu, NEMA IH NA ZEMLJI AL IH IMA NA FEJSU. I sve nas staviti tamo. Nježno spustiti na posljednje fejsbuk počivalište. I na tu stranicu se smije samo od 8 do 18 sati. Tad su čini mi se groblja otvorena.

Ovako fejsbukom lutaju profili koji nisu našli mira. Jer su još tamo s nama koji smo još tu. I pitaju se, gdje smo mi to? Tu, tamo ili…?

Molim Vas, ne dajte da postanem fejsbuk-duh bez mirnog vječnog počivalište! „Just closer walk with fejsss and thee“!