BIJELA SMRT

UMJESTO UVODA
Bogatiji smo za jednog novog autora. Htio sam ga na ovome mjestu predstaviti. Zamolih ga za nekoliko podataka o sebi. Međutim …ono što je Miroslav napisao o sebi daleko je bolje od onoga što bih ja uspio sročiti. Subjektivnost autora uvoda jednostavno se ne može izbjeći. Zbog toga ostavljam njegov tekst u cijelosti. Prosudite sami!
Emil Cipar

Ja sam Miroslav.
Ne sviram, ne pjevam, ne gledam televiziju. Dobro, lažem. Nekada gledam. Pišem. To volim. I dobro mi ide. Za vas ne znam. Ali čitatelji kao čitatelji, uvijek bi nešto deseto. Ja vam to i dajem. To deseto.
Zbog toga sam ja tu. Da vam da vam ono što želite, što trebate.
Baciti ću mrvicu, a vi vičite: “Piju piju“.
U svoje slobodno vrijeme družimo se ja i moj mačak Gan, ja i moji prijatelji, kava, jedna, dvije, tri. Srce ne prigovara. Laptop. Internet. Knjige. Puno čitam. Smeće ne čitam. Dlaku na jeziku nemam, ali nekada ju nađem. Možda živci, što mislite?
Pišem knjigu, završavam ju.
Uživam u čajevima, crni, bijeli, zeleni, žuti.
Svako jutro pozdravim Sunce.
Profil sportaša nisam, ali istežem se, natežem se.
Ne volim licemjerne ljude, glasne ljude, ljudske netrpeljivosti. Volim putovanja.
Gledam naokolo i tražim inspiraciju da napišem nešto o sebi. Da bacim grah?
Volim životinje,aktivno sudjelujem u jednoj udruzi za zaštitu životinja i promicanje vegetarijanstva i veganstva kao ekološki održivi i zdravstveno prihvatljiv  način života.
Volim životinje, ali u pravom smislu riječi. Ne jedem ih. I evo, kažem vam u lice. Vegan sam. Slikajte se sada. Moj mačak je tu, pa možete mu to objesiti o rep. Rep mu je crni s bijelim vrhom. Zanimljivo?
Ne volim sve što vole mladi. Volim mir, ljude, životinje, druženja, harmoniju. Volim prirodu. Idem, hodam, obilazim, stojim, sjedim. Trava, drveća, sunce.
Oženiti ću se s trideset godina, i imati djecu. Sada vam neću reći koliko imam godina.
Neću vas pozvati da me čitate, jer znam da ćete me čitati. Nemam kuglu.
Glavno, upoznati ćete me. Vidjet ćete.
Evo uredništvo će me bambusovim štapom po leđima izudarati ako ne zavšrim ovo i pošaljem im, baš  kao na Tajlandu. Udaraju na Tajlandu bambusom?
Sada je već dugo u noć, ljetnu noć. Moja mati bijelo platno ne tka. Tako ide?
Evo, radujem se druženju preko ovih slova s Vama. S mojim likovima u tekstovima. Likovi su živi, mrtvi. Nije niti bitno. Oni žele da vam ispričam priču.
Ja sam Miroslav.
Idem.

BIJELA SMRT

Već je dva sata u noći, na ovom žutom naslonjaču. Volim žutu boju. Žuta boja mi odmara oći. Zelena boja odmara oči.
Prolio sam crno vino na tepih. Kupio sam ga u onoj trgovini preko puta trga. Tamo gdje se prodaju kifle.
Tepih je lijep. Moj prijatelj kaže da nije. Meni se jebe za moga prijatelja. Tepih je sada  lijep. Ne znam što pričam. Suha su mi usta. Idem po čašu vode. Vodu pijem za bubrege. Voda je dobra.
Hoćeš i ti?
Klimaš glavom. Valjda je to da nećeš.
Vraćam se.
Uvaljujem svoje dupe u zeleni naslonjač. Palim cigaretu. Cigarete su štetne. Da.Kaže moja liječnica. Moja liječnica je alkoholičarka.
Prekini mrdati nogama, i daj siđi s tog stola. Pričam tebi.
Nasmiješio si se. Nasmješila si se.
Što si ti uopće?
Smiješiš se.
Pijem sok, gusti, crveni. Hranim eritrocite. Eritrociti su dobri. Kaže moja liječnica… Moja liječnica je alkoholičarka. Jebena alkoholičarka.
Da, rekao sam to. Tu riječ jebena. Jebena, jebena, i opet jebena.
Ubaciti ću jednu kunu u posudu. Posudu za borbu protiv raka. Tamo na pultu u pošti. Neću prijeći žutu liniju. Kažu da se mora poštovati razmak. Je li ona teta kojoj smrdi iz pazuha mora poštovati razmak u trgovini? Kada se prodavačica mobitela u centru nabije preko pulta, a ja joj vidim karfiol među zubima?
Da budem tiši?
Ne možeš ti meni govoriti da budem tiši. Tko si ti? Zapravo što si ti? Moja halucinacija?
Prolio sam se. Opet. Po majici. Sva sreća pa nemam tepih pa ne mogu njega uprljati. Da imam, mislim da bi i on nastradao.
Drhte mi ruke. Nervozan sam. Čekam Maju da dođe i da je uhvatim za lijevu sisu, i kažem: „dođi“. Maja radi. Maja je plava. Maja ima 30 godina. Maja se zove Marina. Mama ju zove  Maja. Mama joj je umrla od raka. Majina pomajka radi u butiku s odjećom. Majina tetka je dobra žena. Tetka se zove Monja a mi ju  zovemo Marina.
Monja Martina.
Zbunio sam te?
Prekini. Ne želim te slušati. Ti si glup, a ne ja.
Ispričati ću ti nešto. Ide crnac i nosi papigu na ramenu. Naiđe čovjek i upita: Jebote, gdje si to našao?
U Africi, pa gdje drugdje-odgovori papiga.
Misliš da bi me kamenovali zbog ovoga?
Što je danas crnac na ulici? Osim porno zvjezde  s  velikom kitom, ništa. Tako kaže moj prijatelj. Moj prijatelj je budala. Da se pita mog prijatelja crnac bi sjedio u stražnjem dijelu autobusa, kosio travu njemu bogatašu koji je baš taj novac stekao silovanjem i kidanjem glava u ratu i mahao danas dokumentom „ja sam branitelj“. I pitiespiovac, i ne možeš mi ništa.
Da je moj prijatelj danas na čelu nečega, za njega bi crnac bio odmaralo za noge, batler s bijelim rukavicama, teta u vrtiću i liftboj. Tako kaže moj prijatelj. Moj prijatelj je budala.
Moj prijatelj isto tako kaže da crncu koža smrdi. Koliko god da se pere njemu koža smrdi. Ja kažem da  tebi treba mozak prosuti. Onaj tamo netko kaže da se nasilje ne odgovara nasiljem. Ja ne znam tko je taj netko.
Slušaj me. Sjedim u kafiću koji je vrlo strogo etikiteriran. Barem ga ja etiketiram. Kažem da ja to ne slušam, da ja to mrzim i da ja to ne volim. Kažem da ja tamo ne idem, jer ne želim. Idem u kafić do njega. Stari prdonja se ustaje, premješta svoj stomak u stranu i gleda me.
Puši kurac starkeljo-pomislih ispuhujući dim iz usta.
Vruće je. Vrućina mi jede mozak.
Čekam prijatelja. Ne dolazi. Nervozno gledam na sat.
Ja ne nosim satove. Misliš da je to čudno?
Sat. Što će nam to? Imaš mobitel. Čudo tehnologije. Sve je sada u mobitelima. Sve.
Vjerojatno zbog toga mala djeca Kalifornije popizde i prospu mozak pola srednje škole. Kažu došlo im je. Sigurni ste da im je došlo?
Kaže, mali crni dječak, svezane kosice u rep, pištolj za pasom, širom otvorene crne svježe okice, uspravan hod.
Mozak je kao ulje na platnu-izvještava zgodna teta s silikonskim sisama na nekoj privatnoj televiziji. Kažem privatnoj jer oni nemaju nacionalnih. Njima je nacionalni jedini  hamburger i koronarne bolesti.
Onda se sazna da mu je mama alkoholičaraka, a tata ovisan o kreku. Tata je bio u zatvoru .
Vratio se mami. Ne zato jer ona to želi, već zato jer to ide tako. Tata mlati mamu, čupa joj kosu, razbija glavu.
Mama nema dobar odnos s svojim roditeljima. Tata mrzi njezine roditelje. Njihovi roditelji se mrze. Tata ima tetovažu na ruci. Mama ima šljivu na oku i slomljena  rebra.
Mali crni dječak, crne kratke svezane kose u rep, sa svježim crnim okicama ima psihičke probleme koje nitko ne kuži.
Ameriku kurac boli. Oni im šalju sars u pismu. Nose vijence na grobove ubijenih naftnih dječaka i muškaraca koji su glavu ostavili zbog nafte. A onda Amerika zbog iste te nafte puni svoj auto naftom.
A onda tamo neki izražava sućut nad postoljem smrti svim majkama i očevima svih tih dječaka i muškaraca.
Te majke plaču. Primaju ordene i jecaju.
Moj sin-može se čuti tamo.
Moj, moj sin-kažu majke.
Znaš, gadi mi se sve ovo. Gade mi se mladi nadrkani ćelavci u crnoj majici koji slave tamo nekoga s mačem na stejđu. Idu mi na kurac. Smijem reći kurac? Sto kazeš? Da, jebe mi se za cenzuru. Gade mi se oni koji viču da žena nema pravo glasa, da muškarac ne može raditi kao blagajnik. Čuj ti mene, blagajnik. Da dijete ne zna ništa, da su ribe glupe. Gade mi se floskule. Gadiš mi se.
Popizdim kada ćujem zatucane ljude. Da li sam zbog toga loša osoba?
Danas se neću ljutiti. Danas sam sretan. Vidim po gradu da se ljudi smiješe. Smiješit ću se i ja. Bit ću sretan, iako ništa nije kako treba biti. I dalje mamini sinovi bez dva zuba u glavi kupuju diplome, i dalje cigan na ulici je cigan, i dalje ljudi životinje napuštaju.Još uvijek marka odjeću čini, a odijelo čovjeka. Jebe mi se za odijelo.
Tata od mog prijatelja kaže da ne voli kada mu je pas kraj stola dok jede. Njegov tata je budala. Tata kaže da je pas za dvorište i za lanac. Budala. Njegov tata je ubio čovjeka. Njegova mama kaže da se žena treba udati prije dvadesete. Tata kaže da je on muško. Ja kažem da mu tatu treba kastrirati. Šećer, bijelo brašno i sol. To su tri bijele smrti. Znaš koja je četvrta?
Idem po zastavu. Van na ulicu. Vikati ću …ubij, ubij bijelca.